30.3.2011

kasno sam legao vec je svitalo.
sanjam razne stvari, kao da mi se citav univerzum sjatio u glavu
i odlucio da napravi cajanku sa domacim navijacima.

tek,
evo sta mi je ostalo zapecatjeno:

sanjam da citam blic i u blicu je nek prica o coveku koji se zove Manitou.
Manitou je neki covek koga je ceo svet otkrio.
Zna vise od 10 svetskih jezika, sve ga interesuje
ponajvise kako funkcionise kosmos.
Kaze, otkrijte kako funkcionise kosmos, mocicete da poboljsaate zivot na Zemlji.
pretplacen je na stotinu casopisa koje se bave astronomijom i slicnim stvarima.
neki komentarisu kako sama pretplata na te casopise kosta koliko i sam obilazak svemira.
elem, nasi novinari su se ponajvise bavili time sto je on u jednom trenutku u svom zivotu
usao u pravoslavnu crkvu i tamo video sledecu scenu:

na sredini ikone je veliki ognjeni stub a na vrhu stuba su ovce bele boje kao sneg;
sa leve strane stuba su takodje ovce, ali blago bele boje(uobicajne da kazem), pomesane sa jarcima koji su jarko crveno-narandzaste boje; sa desne straje stuba su ovce, crno-bele boje. ( sad se vise ne secam sna, cini mi se da su imale zecije glave )

Manitou prica da je dok je posmatrao ikonu video da su ovce na vrhu stuba pocele da menjaju boju u sivkastu i da je on tada znao da treba da se krsti i krstio se u pravoslavnoj crkvi.

secam se samo da sam jos u snu znao tumacenje sna, ali sam zaboravio.
nesto kao: razlika postaje sve vise vidljiva izmedju onih koje Bog vodi i ostalih,
zato stoji ta podela, ali mi ostaje da nagadjam zasto su ovce na vrhu stuba posivele..
toliko.

/proc/acpi/thermal_zone/ has gone in Linux kernel 2.6.37

http://web.archiveorange.com/archive/v/nsNbdNdY5GZolxSFepLx

ok, i have installed Slackware 13.37 RC-π on my asus-eeePC 4g surf
and there was no "/proc/acpi/thermal_zone/"
i couldn't read the temperature of my cpu.
so i've found the link above and tried:
cat /sys/class/thermal/thermal_zone0/temp
it works.

cat /sys/class/thermal/thermal_zone0/temp | awk '{print substr($0,0,2)"°C"}'
will print out fine.

*awful* headaches

Seems this fellow was suffering from terrific headaches, and went to his
doctor about it. The physician made a number of tests, and informed the man
that the only thing for his headaches was castration. After a few more
months, the headaches became so intense that the man agreed to the operation.
Naturally enough, the ruination of his sex life depressed him tremendously,
and he decided to purchase a new wardrobe to make himself feel better.
He enters a men's clothing store and a salesman wanders over, looks him
up and down, and says, "Well, let's start with shirts... 15 neck, 34 sleeve."
The guy is amazed. "How'd you know?"
"Well, I've been here nearly 30 years, and I can tell sizes within
a quarter inch on every piece of clothing." The salesman's claim is borne
out. Slacks, 34 waist, 32 inseam; jacket: 42 long. And so on and so forth.
When the man has been completely outfitted he decides that he'd better buy
some new underwear.
The salesman looks at him and says, "Okay, that'll be a 34."
"No, that's wrong," says the man. "I've always worn a 32." The
salesman insists, pointing out his accuracy so far. The man argues, agreeing
that while he's been right so far, he has always worn a 32 in shorts.
Finally in exasperation, the salesman says, "Listen, I tell you,
you *have* to wear a 34. Otherwise, you'll get these *awful* headaches."

adrien's fortune teller
;p

dugo nisam zapisivao moje snove

-retrospektivno-pomalo-

sanjao sam pre neko vece da me juri neki vampir
u nekoj velikoj crkvi koja ima mnostvo tornjeva.
nisam bio sam u toj crkvi, bilo je jos puno ljudi,
neka kataklizma se bila desila a mi se tamo sakrili u crkvu
kad ono neki duboki glas... kao u filmu "tito i ja", kada drug Franja
krene da zavija..
mi krenemo da bezimo, trcimo po stepenicama koje vode do vrhova tornjeva
ali sve te stepenice su corsokaci, naime, treba da pazis da ne odes do kraja corsokaka
penjuci se gore jer ce vampir da te snadje :)
izlaz iz corsokaka je bas pred sam corsokak, taman kako i biva u zivotu,
i neki uspeju da se spasu neki ne.
Ja se budim taman kada je trebao mene da uhvati.
e da, u jednom od tih tornjeva je najlepsi zalazak Sunca
koje ljudsko oko moze da vidi.
ja se nekako docepam tog tornja, svi oko mene zure kroz prozor tornja,
zinuli i razrogacili oci a ja gledam i mislim se
"koji sam andrak i dolazio ovamo, vuko dupe po ovim lavirintima a nista novo."


drugi san koji je nastavak ovome je bio sinoc.

ja sam gore u nekom od tih silnih tornjeva, jednom od corsokaka,
a ljudi u strahu se bacaju kroz prozor da ih vampir taj ne snadje.
ljudi ispod te crkve sede u basti u nekom ogromnom kaficu i gledaju
zalazk Sunca i svaki put kad se neko strovali oni vicu od uzasa.
vide mene kako sve to posmatram i pocnu da vicu da ih ja spasim.
ja sta cu, izujem patike( stvarno ne znam zasto sam izuo patike )
nadjem neki kanap naravno, i spustim se.
pa odem malo dalje od crkve, zategnem kanap i ljudi pocnu da se spasavaju,
silaze kao da imaju onu kuku planinarsku pa se samo skliznu do mene.
meni vec dosadilo da drzim kanap, gledam ove u basti,
kuliraju u svojim lezaljkama, neki pricaju, neki pijuckaju pice
neki jos uvek gledaju ove sto skacu sa tih tornjeva...
dodam ja kanap jednom od ovih sto su se spustili i kazem:
"ae idem ja, dosta sam cekao"
krenem po patike koje sam izuo, ta trava na kojoj idem do tornja je jako meka
pa se bacim po njoj i kolutam se, bas mi prija kao da sam na nekoj mekanoj strunjaci.
obujem patike, cujem vampira kako se sprema po mene u moj toranj iz kojeg silazim
kad ono: taj vampir je onaj glumac iz filma "nicija zemlja" Branko Djuric.
ispostavi se da smo ja i on stari ortaci pa i njemu i meni bude lakse.
sidjem do njega u hol ckrve i ispozdravljamo se srdacno sa sve osmehom
i taman da ga pitam: "jel ti ubijas ljude zato sto su losi ili ti je to samo posao?"
- probudi me alarm na telefonu.
pih.

mar 21.2009

pre par dana, poceo nam je dolaziti u posetu jedan fizioterapeut.
i sad, smesne stvari ne bi bilo da ga nisam video u nekim roze papucama koje su mu moji dali da bude u njima dok masira
majcinu nogu.
u prolazu do moje sobe, kako sam ih spazio na njemu, tako mu i udelim kompliment za lepe papuce, ocekujuci nelagodnost na njegovom licu, ali ne; bilo je i njemu smesno sto je i pokazao.
malo sam se ga propitivao kako je majcina noga i pitah ga blesavo sekuci vazduh sakom kao karate pokretom,
da li postoje neki potezi da se covek momentalno onesposobi.
a on, ne dizuci pogled skoro: - Ih! Ima ih.... ne jedan.. - smejuci se seretski..
e tu sam se pokidao.

mart 22.2009.

vlada ujutru. sah
archibald rajs- cujte srbi
marija setnja.
vlada, kod njega. njegovo kuche ume i dan-danas da se upiski od srece sto me vidi.
sinoc rodjendan u "brazil"-u 2. Ervinov.
spakovali nam punu kesu kolaca.



Jutro sa prozora - Mart 28, 2009.

jos ranije sam osetio, da svaka pesma vredi onoliko koliko nadahnjuje.
pise li pesnik o ljubavi bolnoj, o nekim secanjima, prolaznostima, velicinama, sudbinama, istorijiskim cinjenicama, zivotnim tricarijama...
sve je to manje-vise pusto.
sada je jutro 15 do 7, prozor mi je otvoren jos od 4 sata.
jos oko 5 sati, cuo sam golubice koje najavljuju novi dan;
prvi put ove godine, prvi put ovog proleca.
nadahnjuje pogled i zvuci sa pravougaone slike koji stoji izmedju mene i barskog ekosistema i shume preko puta Tamisa.
svraka skace po garazi.
komsija pali neki krs da ide na posao.
senka moje zgrade doseze daleko, ali svakih 5 minuta sve je manja i pomera se levo.
shuma dobija zelenkastu boju ovako iz daljine posmatrana.
fino je. bash.
bosonog sam.
nadahnjuje taj pravougaonik i pesma golubice.
"i ove godine je prolece doslo u nase krajeve." :)

sve što ćeš dostići nije veće od širine krilca mušice i jasnije od njenog zuja.

SOBA
bog je bio brz u stvaranju sveta.
u svaku reč, kao u posudu, stavio je po neku stvar, negde
i dve-tri, negde nešta suvišno, negde krupno
da drugo zaklanja. negde je nešta sakrio (tako i ja krijem
novac u fioku, među papire).
rekao je: uči, privikavaj se na drugačije. privikavaj se
na sebe. sve što ćeš dostići nije veće od širine krilca
mušice i jasnije od njenog zuja.

NIkola Vujcic
ono najlepse

The Man who swallowed nothing 11.april 2009.

bio jednom jedan covek koji je jos kao dete progutao svetlost.
ceo zivot su ga pratili samo bol i jad. komarci su ga uvek ujedali, ptice obletale, musice lice zatrpavale, ljudi plasili, deca rugali.
i umre.

bio neki drugi covek, progutavsi prazninu veliku u detinjstvu.
svi ga voleli. nestajali u njemu. svo zivo i nezivo, stapalo se u tu beskonacnu prazninu.
umre i on.

bio neki treci covek. taj nista nije progutao.
bio je gladan ceo zivot.
umre od gladi.

4.maj.2009 - VREME

svasta se izdesavalo.
nesto sa ljudima nije u redu.
mozda ni samnom. ko zna.

dok sam Capi namestao klimu, zvao me Relja kada dolazi.
nisam mogao da zavrsim klimu..
Capa se uzbudio, nije hteo da mu sve tako visi.
I njegova cerka me je napala. Stvarno su divlji.

"ako hoces da saznas sta je nekome na prvom mestu, pogledaj kako koristi vreme. Vreme je najdragoceniji dar zato sto ga imamo samo odredjenu kolicinu. Mozes zaraditi vise novca, ali vise vremena ne mozes. Kada nekome das svoje vreme, dajes mu deo zivota, koji ti se nikada nece vratiti. TVOJE VREME JE TVOJ ZIVOT. Zato je najveci poklon kome nekome mozes da das, upravo tvoje vreme."


prekjuce sam konstatovao da postoje ljudi, koji se bolje snalaze u svojoj sopstvenoj masti, nego u realnosti.

puno kratkih misli

1. Daj Bogu ono sto je pravo -- ne ono sto je ostalo (Give God what's
right -- not what's left.)
2. Covecij put vodi beznadeznom kraju -- Bozji put vodi nadi bez
kraja. (Man's way leads to a hopeless end -- God's way leads to an
endless hope.)
3. Mnogo klecanje ce ti pomoci da cvrsto stojis. (A lot of kneeling
will keep you in good standing.)
4. Onaj koji kleci pred Bogom moze stajati pred bilo kim. (He who
kneels before God can stand before anyone.)
5. U recenici zivota, Sotona moze biti zarez -- ali nikad mu ne
dozvoli da bude tacka. (In the sentence of life, the devil may be a
comma -- but never let him be the period.)
6. Ne stavljaj upitnik tamo gde je Bog stavio tacku. (Don't put a
question mark where God puts a period.)
7. Da li imas bore od tereta zivota? Dodji u crkvu na peglanje bora.
(Are you wrinkled with burden? Come to the church fora face-lift.)
8. Kad se molis nemoj da dajes Bogu instrukcije - nego se javi na
zadatak. (When praying, don't give God instructions just report for
duty.)
9. Ne cekaj na sest jakih ljudi da te donesu u crkvu (kapelu - radi
sahrane). (Don't wait for six strong men to take you to church.)
10. Nemoj da menjas Bozju poruku - Dozvoli da Bozja poruka promeni
tebe. (We don't change God's message -His message changes us)
11. Kad Bog rukopolozi, On daje i ostalo sto je potrebno. (When God
ordains, He sustains.)
12. UPOZORENJE: Izlaganje Suncu moze uciniti da izgoris, a izlaganje
Sinu moze te zastititi da ne izgoris. (WARNING: Exposure to the Son
may prevent burning.)
13. Planiraj unapred -- Nije padala kisa kad je Noje gradio kovceg.
(Plan ahead -- It wasn't raining when Noah built the ark)
14. Vecina ljudi zeli da radi za Bogu, ali samo kao savetodavci.
(Most people want to serve God, but only in an advisory position.)
15. Nikad nemoj da povezes Sotonu koji autostopira -- on ce uvek hteti
da vozi. Never give the Devil a ride -- he will always want to drive.)
16. Nista drugo ne unistava istinu kao restezanje. (Nothing else ruins
thetruth like stretching it.)
17. Milost je tesko dati zauvek zato sto ti se ona stalno vraca.
(Compassion is difficult to give away because it keeps coming back.)
18. Onaj koji te gnevi on vlada nad tobom. (He who angers you controls you.)
19. Briga je u tamna komora u kojoj se razvijaju negativi. (Worry is
the darkroom in which negatives can develop.)
20. Daj Sotoni centimetar & on ce biti lenjir (vladar). (Give Satan an
inch & he'll be a ruler.)
21. Budite lovci ljudi-- vi ih lovite & Bog ce ih ocistiti. (Be ye
fishers of men -- you catch them & He'll clean them.)
22. Bog ne zove kvalifikovane, On kvalifikuje pozvane. (God doesn't
call the qualified, He qualifies the called.)
23. To sto ucinis u zivotu odjekivace u vecnosti. (What is done in life
echoes in eternity.)





Gresiti je ljudski, ali ako potrosite gumicu pre olovke, onda ste preterali.
Mogu da se oduprem svemu osim iskusenju.
Bolje izgubiti trenutak u zivotu, nego zivot u trenutku.
Znam samo da nista ne znam, ali ni to nije sigurno.
Ko pusti mozak na pasu treba da ocisti stalu.
Um caruje dok snaga ne posizi.
Bojim se samo dve stvari: svega i svacega.
Da je ovaj zivot na Zemlji greha sreca, ne bi se svi mi radjali placu}i.
Zivot je velika tragedija iz koje se bez Boga niko nije izvukao ziv.
Dok drugi zive mi i postojimo.
Progutaj ponos, nema mnogo kalorija.
Svadja: Kad nam se putevi razdvajaju, sudar je neizbezan.
U zivotu je kao u sahu, samo sto u sahu mora da se misli.
Jedino je smrt siguran posao.
Pametnima smatramo samo ljude koji misle isto kao i mi.






Ako je ko lud, ne budi mu drug.
Ako mi ne mozes pomoci, nemoj mi odmagati.
Ako nece zlo od tebe, bezi ti od zla.
Ako ti mogu kupiti kapu, pamet ne mogu.
Najpre ispred svoje kuce pocisti.
Bezi kud ti je volja, od sebe ne moze pobeci.
Bolje je dobroga sluziti, nego rdjavu zapovijedati.
Bolje je imati rdjavu godinu, nego rdjava susjeda.
Bolje je neznalica no tvrdoglavica.
Bolje je pokliznuti nogom nego jezikom.
Bolje je s mudrim pakati nego s ludim pevati.
Bolje mrsav mir nego debela parnica.
Bolje se s junakom biti, nego s rdjom ljubiti.
Bolje slep ocima, nego slep pamecu.
Brat brata nad jamu vodi, ali u jamu ne mece.
Brdo se s brdom ne moze sastati, a zivi se ljudi sastanu.
Buchi vise ko manje razloga ima.
Cija sila, toga i pravda.
Covek je tvrdji od kamena, a slabiji od jajeta.
Covek se uci dok je ziv, pa opet lud umre.
Cuvaj se onoga ko stavlja obraz pod opanak.
Da je steci ko sto reci, svi bi bogati bili.
Da ga zemlja ne vuce sebi, poleteo bi.
Dobra ovca mnogo ne bleji, ali mnogo vune daje.
Duboka voda je bistra, a plitka mutna.
Gde brat brata ne voli, tu nema srece.
Gde je cija kuca tu je i sredina sveta.
Gde je stida, tu je i postenja.
Hoces li da te svi mrze, reci svakome ko je ko.
I ljude poslusaj, i svoje pameti imaj.
I sunce prolazi kroz kaljava mesta ali se ne okalja.
Jezik kosti nema, ali kosti lomi.
Kad je volje i zlo ide na bolje.
Kad najvise grmi, najmanje kise pada.
Ko ljude ne slusa, ni covek nije.
Ko mnogo zbori- ili mnogo zna ili mnogo laze.
Ko nece brata za brata, on ce tudjina za gospodara.
Ko prati tudj posao, svoj zaboravlja.
Ko u nebo pljuje na obraz mu pada.
Ljudi su gusto posijani, ali rijetko nicu.
Ne zna da besjedi, a ne ume da cuti.
Nov bunar kopaj, u star ne pljuj.
Otkud sam se nadao da me sunce ogrije, otuda me led bije.
Postuj, ako hoces da si postovan.
Sto vise sile, vise i zla.
Bogata je tesko darovati, sita gosta jos teze castiti.
Inat je nesrecan zanat.






--------------------------------------------------------------------------------

Ako znas sta ti je bilo, ne znas sta ce ti biti.
Blago onome ko zna da ne zna, a hoce da zna.
Bogat je ko nije duzan, a mlad ko je zdrav.
Bolje je i malo s blagoslovom, ne'li i dosta s prokletstvom.
Bolje je ne poceti, nego ne dovrsiti.
Bolje je nemati, nego otimati.
Bolje je svoje jaje nego tudja kokos.
Bolje je u kolibi pjevati nego u dvoru plakati.
Cuvaj bele novce za crne dane.
Da padne na ledja, razbio bi nos.
Dobro je lako zaboraviti, a zlo nikada.
Dobro se ne pozna dok se ne izgubi.
Dok je ledja, bice samara.
Dok je siba tanka, treba je ispravljati.
Drvo bez grane i covek bez mane - ne mogu biti.
Drvo se na drvo oslanja, a covek na coveka.
Gde je sreca, tu je i nesreca.
Dje se god sastanu ljudi, ocjenjuju druge, a sebe ne.
Dje velika zvona zvone, tu se mala ne cuju.
Gde zlato gospoduje, razlog se ne cuje.
Gde zlato govori, usta cute.
Gospodskom smehu i vedrom nebu ne valja verovati, jer se zacas
promene.
Gvozdje reze i drvo i kamen, ali i njega rdja jede.
I najmudriji da proda sve sto ima, ne moze da kupi sve sto nema
I zid ima usi, i plot ima oci.
Ide vreme, nosi breme.
I loncem o kamen ili kamenom o lonac, tesko loncu svakojako.
Izvan ociju, izvan srca.
Kad bi se sve pameti iznele na vasar, svak bi se svoje masio.
Kad covek tone i za vrelo gvozdje se hvata.
Kad sultan nazebe, raja kija.
Kako doslo onako i proslo.
Ko nema sokola i kukavici se veseli.
Ko nosi, ne prosi.
Ko se seli, taj se ne veseli.
Ko u krcmu ide, tudju decu hrani.
Koja se ne rekne, ona se ne cuje.
Kupuj prvo suseda, pa posle kucu.
Ljudi se po odjelu sretaju, a po pameti prate.
Mnogo ashova treba dok se istina sahrani.
Ne boj se onoga kome nisi dobro ucinio.
Nemogose pojedose, a nekcese sve popise.
Nesta blaga, nesta prijatelja.
Nije siromah ko malo ima, vec ko mnogo zeli.
Novci sitno zvece, al' se daleko cuju.
Oteto- prokleto.
Posto se kola slome, mnogi put kazuju.
Prav se smije, a kriv se krije.
Rdja jede gvozdje, a tuga srce.
Starost je bolest od koje svako umire.
Svud je proci, al' je doma doci.
Sto danas ne potrosis, to si stekao.
Sto je svacije, to je nicije.
Sto je vise brdo, to je dublja dolina.
Ko nije sluzio, ne ume ni zapovedati.
Tudje je sve lepo, ali je svoje najlepse.
Ucini coveku sto puta dobro, a jedanput ne ucini -
sve je zaboravljeno.
Vise vredi sto zena ustedi nego sto muz zaradi.
Voda svasta opere do crna obraza.
Zaludu mi je biser kad mi grlo davi.
Zid rusi vlaga, a coveka briga.
Zver zvera, ptica pticu - covek coveka jede.
Bolje da te smrt preka digne, nego suza siromaska stigne.
Da je srce tvrdje od kamena opet bi ga rastopilo zlato.
Dobro mi je i boljem se nadam; u cem hodim, u tome i spavam.
Ko jedan put slaze, drugi put zaludi kaze.
Koji zdravo dize nos taj ce skoro ici bos.
Nema zime dok ne padne inje; ni proleca dok sunce ne sine; ni radosti
dok ne delis s kime.
Nikad zao na gorega nece, vrana vrani ociju ne vadi.
Ucini dobro, ne kaj se; ucini zlo, nadaj se.
Batina ima dva kraja.
Biser ne valja pred svinje prosipati.
Dobru coveku sve dobro stoji.
Drz se nova puta i stara prijatelja.
Jeftina roba kasu prazni.
Krivac se i senke boji.
Lasno je zdravome bolesnoga savetovati.
Od samoce nista gore nema.
Zbog sirotog sunce greje.
Ako je go, ali je soko.
Ako je i koliba, nasa je.
Bolan se pita, a zdravom se daje.







--------------------------------------------------------------------------------

Ako zelite nasmejati Boga, poverite mu svoje planove!

Ljudi opraštaju sve osim ISKRENOSTI

If I had letters 'HRT' I can add "EA" to get "HEART"
or a 'U' and get "HURT"...
but I rather add a 'U' and get "HURT"
than have a "HEART" without 'U'

I najmudrije ribe glad tera na udicu.

Zivot bez principa jest brod bez kormilara.

Sloboda je cesto fraza, a tiranija uvek istina. Branislav Nusic

Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu slaze i na sve klima
glavom, jer to isto moja senka moze da uradi jos mnogo bolje. Plutarh

Istina koja nije izrecena u pravo vreme gora je od lazi.-Turgenjev

Suze su poput oluje; Posle njih covek je uvek mirniji.-Turgenjev

Sve ce proci.Ali,kakva je to uteha?Proci ce i radost,proci ce i
ljubav,proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?- Mesa
Selimovic

O ISTINI...
Da bi istina delovala verodostonije mora joj se bezuslovno dodati malo
laži. F. M. Dostojevski

U politici istina mora čekati da nekome bude potrebna. Massaryk

Kad bukne rat, prva pogine istina. Ponsonby

Zaljubljenost je stanje u kojem čovjek vidi stvari onakvima kakve nisu.

Ljubav ne poznaje srednji put: upropasti ili spasi. Victor Hugo

Ukori svog prijatelja tajno, a pohvali ga javno. Leonardo Da Vinci

Loši se ljudi uvijek boje da ne bi drugi s njima postupali onako kako
oni misle da zaslužuju. Machiavelli Niccolo

"Ljudi sa karakterom su raznoliki; oni bez karaktera su svi jednaki."
Erih Marija Remark

'Bolje je patiti zbog istine - nego biti nagradjen za laz!' - Leonardo Da Vinchi

'Godine dolaze i prolaze, i vise one ostavljaju traga na nama nego mi
na njima' - Dusko Radovic

'Na kraju krajeva ne racunaju se godine zivota, racuna se zivot tokom
godina' - Abraham Linkoln

Velicina spomenika se smanjuje kada se od njih udaljavamo, a velicina
ljudi se smanjuje kad im se priblizavamo. Servantes

Prijetelj svih nije niciji prijatelj. Sopenhauer

"Put od hiljadu milja započinje jednim korakom."

Pravi karakter jedne osobe mozes zakljuciti po onome kako se ponasa
prema osobi od koje nema nikakve koristi.

Nezrela ljubav kaze: Volim te jer te trebam!
Zrela ljubav kaze: Trebam te jer te volim!

Ako cutiš - cuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako oprastaš - oprosti iz ljubavi.

Kisa pada samo onda kada izadjemo bez kisobrana.





--------------------------------------------------------------------------------

U velikim stvarima ljudi se pokazuju onakima kakvi bi hteli da budu, a
u malima onakvi kakvi zbilja jesu.

Kad covek filozofira on ne laze, nego samo izmislja.

Cuvaj se besa strpljiva coveka.

Filozof je osoba koja kad ti odgovori na postavljeno pitanje, vise ni
ti sam ne razumes sta si ga pitao.

Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa
drugo da radi. / Dušan Radović/

Da bi ostvario snove moras prvo da se probudish.

Pomozi coveku koga vidis prvi i zadnji put bez ocekivanja vracanja, a
neko nepoznat ce ti pomoci kad se najmanje nadas

Osmeh se ne može kupiti,ukrasti niti posuditi,on ima vrednost tek kada
se daje...
Niko nije dovoljno bogat da može bez osmeha.

Bolje deset reci manje nego jedna vise.

Samo najjačima Bog dade najteže prepreke.

Dugacka prica dvaput je duza ako je tuzna.

Mirno more mornarima ne donosi iskustvo.

"Ne prolazi vreme, vreme je konstanta - mi prolazimo kroz vreme!"

Trebalo bi ljude oplakivati kad se rode, a ne kad umru!

Ko ne zna šta mu je, neka pogleda gde mu je. Pa ako ga nađe - to mu
je! / Dušan Radović /

Strah drugih, povecava nasu hrabrost. (Tito Livije)

Ljudima koji žive kroz svoje emocije teško je shvatiti misle li
osećaje, ili osećaju misli

Skupa je pamet koja se iskustvom placa.

Laz vara najvise onog ko ju je izrekao!

Jedan veliki problem u karakteru coveka, je iskrenost prema sebi
samom. Doista, covek nikoga ne vara koliko sebe samog.

Veliko nije uvek i dobro, ali je dobro uvek veliko.

Ko hoće nešto da učini, nađe način...ko neće, nađe opravdanje...

Dulce cum utili! Ugodno s korisnim!

Marfijeva dva politicka principa: 1) Bez obzira sta ti govore, ne
govore ti celu istinu. 2) Bez obzira o cemu pricaju, pricaju o novcu.

Možda je prošlost samo zanemarena sadašnjost. Možda je sadašnjost samo
zanemarena budućnost, a nepoznato - samo zanemareno poznato. Mika
Antić

Svako zeli da dugo zivi, ali niko ne zeli da bude star.

Ako oklevas ne kreci- ako krenes, ne oklevaj.

Kada zena voli muskarca ona mu oprasta sve, cak i njegove zlocine. A
kada zena ne voli muskarca, ne oprasta mu nista, cak ni njegove
vrline.

Aquila non capit muscas" (orao ne lovi musice).






--------------------------------------------------------------------------------

1. Bog te nece pitati koju marku kola si vozio. On ce pitati koliko
osoba si vozio
koji nisu imali prevoz.

2. Bog te nece pitati koliko kvadratnih metara je bila tvoja kuca, vec
ce te pitati koliko osoba si pozvao u svoju kucu.

3. Bog te nece pitati koliko si imao garderobe, vec koliko osoba si odenuo.

4. Bog te nece pitati kolika je bila tvoja najveca zarada. On ce te
pitati da li si vrsio kompromis u svom karakteru pri zaradjivanju.

5. Bog te nece pitati koja je tvoja titula. On ce te pitati da li si
obavljao svoj posao sto si najbolje mogao.

6. Bog te nece pitati koliko si imao prijatelja, vec ce te pitati
koliko je bilo osoba kojima si bio prijatelj.

7. Bog te nece pitati u kakvom si susedstvu ziveo, vec ce te pitati
kakav si bio sused.

8. Bog te nece pitati o boji tvoje koze, vec ce pitati o kvalitetu
tvog karaktera.

9. Bog nece pitati zasto ti je toliko dugo uzelo da trazis spasenje.
On ce te s radoscu uvesti u tvoj dvor na nebu a ne na kapiju pakla.




--------------------------------------------------------------------------------

- Ljudi ima tri vrste: neko, ili je čovek, ili je polučovek, ili nije
nikakav čovek. Čovek je onaj ko ima svoj stav i savetuje se s drugim
ljudima. Pola čoveka je onaj ko ima svoj stav a ne savetuje se s
drugima. Nije nikakav čovek onaj ko nema svog stava a niti se savetuje
s drugima.
Barsija

Kad bi čovek manje brinuo za stvari koje su mu daleko, sigurno bi više
mislio na stvari koje su mu blizu.
Japanska poslovica

Mudar čovek ne kaže sve što misli, ali misli sve što kaže.
Francuska poslovica

Mudar čovek zaboravlja sve, osim svojih pogrešaka i svojih dobročinitelja
Kineska poslovica

Pametan čovek ne samo da ne govori gluposti, već ih i ne sluša.
Ludvig Berne

Najbolji znak istine je jednostavnost i jasnoća, laž je uvek zamršena,
nakinđurena i rečita.
Tolstoj

Istina i ljubav jeste jedino što vredi, gde to postoji, sve na kraju
dođe na svoje mesto.
Gandi






--------------------------------------------------------------------------------

I puz je usao u Arku zato sto je bio uporan!
Istina boli jedan dan, a laz ceo zivot!
U odnosu na medjuljudske odnose, hrana ljudima i nije mnogo zatrovana.
Ovoliki neuspesi... Pa, to jos nikome nije uspelo!
Rad je stvorio coveka, a covek je stvorio Praznik (ne)rada.
Dobar covek postane meta cim ka`e {ta mu je cilj.
Devalvacija coveka najvise povecava inflaciju.
Zelje: Da nema nestasice, ne bismo znali sta smo sve imali.
Stedljivost je dar svakom osim tvrdici.
Tiranin zahteva slatko vino od kiselog grozdja.
Siromastvo je privremena mana, a preterano bogatstvo je trajna boljka.
Nasa najveca greska je nase preveliko zanimanje za greske drugih.
Najbolji covek je onaj koji pocrveni kad ga hvalis i ostaje cuteci kad ga kudis.
Manjina je u pravu. Prema tome, treba da glasamo.
Narod koji ne veruje u Boga, lakoveran je!
Neka izadje za govornicu svako ko nema sta da kaze, da vidi kako je to tesko.
Toliko je slabih tacaka da se moze govoriti o liniji.
Biblija koja se raspada pripada licnosti koja se ne raspada.
Veliki pad pocinje malim spoticanjem.
Zivot bez krsta bice zivot bez krune.
Molitva je zelja koja je okrenuta ka Nebu.
Prijatelj ulazi u moju kucu kada svi iz nje izlaze.
Pilula koju treba progutati je ponos.
Dobar primer je najbolja propoved.
Zagrljaj je idealan poklon - jedna velicina odgovara svakome!
Licemer je onaj ko subotom nije sav svoj.
Malo vere dovesce tvoju dusu do Neba, a velika vera donece Nebo u tvoju dusu.
Dosta klecanja ucini}e da mozes cvrsto da stojis.
Mnogi ljudi bi cinili dobro kad bi verovali da je to lose.
Covek moze mnogo da podnese ako moze da podnese sebe.
Covek je bogat prema onome sta jeste, a ne prema onome sta ima.
Covek koji moze da klekne pred Bogom, moze i da stoji pred svim ljudima.
Onaj ko je gladan novca umrece od duhovne gladi.
Gram primera bolji je od kilograma saveta.
Problem koji nije vredan da se za njega molimo nije vredan ni da za
njega brinemo.
Zecija sapa nije donela srecu zecu.
Bogata osoba nije ona koja ima najvise novca, nego ona koja ima najmanje zelje.
Britak jezik pokazuje odsustvo britkog uma.
Mala rupa koja curi potopice i veliki brod.
Osmeh daje vecu vrednost svakom licu.
Svi hriscani imaju istog sefa.
Umesto dela ucinjena iz vere, ljudi cesce pokazuju veru bez dela i
dela bez vere.
Velike sposobnosti mogu da nas odvedu do vrha, a dobar karakter moze
da nas zadrzi na vrhu.






--------------------------------------------------------------------------------

Gotovo spasen ipak nije dovoljno dobro.
Mi brojimo koliko u jednoj jabuci ima semenki, a Bog broji koliko
jabuka moze da rodi od jedne semenke.
Da li zivis ili postojis?
Ako si se izgubio u zivotu, pitaj Boga za pravi smer. On je stvorio
svet, On sigurno zna koji je smer pravi!
Dok je god ispita, u skolama ce postojati molitva.
Iako Bog dopusti da Njegovu decu bace u uzarenu pec, On udje zajedno s
njima u tu uzarenu pec.
Neutralan covek je jednako blizu dna koliko je blizu do vrha.
Izbegavanje odluke je takodje jedna odluka.
Budi davalac organa - daj Bogu svoje srce!
Budi oprezan sa svojim mislima, jer ce one jednog dana postati tvoje
reci i dela.
Posto je Bog svuda prisutan, mozes da se molis gde god se nadjes.
Budi uvek zadovoljan sa onim sto imas, ali nemoj nikad da budes
zadovoljan sa onim sto si.
Pre nego sto se suocis sa danasnjim nevoljama, suoci se prvo sa Bogom.
Pre nego sto pristanes da ides negde sa svojim poznanikom, budi
siguran da znas gde on ide.
Pre nego sto u nekog uperis prst, budi siguran da ti je ruka cista.
Brini vise za svoj karakter nego za svoj ugled. Ugled je ono sto drugi
misle da jesi, a karakter je ono sto stvarno jesi.
Budi promenjen onako kako zelis da druge promenis.
Velika je cena duhovno siromasnog zivota.
Budite ribolovci na ljude: vi ih uhvatite, On ce ih ocistiti.
Ako pocnes da se smejes svojim greskama, zivot ce ti biti veoma zabavan.
Ako ugasis tudji plamen, tvoj nece goreti jace zbog toga, nego slabije.
Golgota je dokaz koliko Bogu smeta greh. Da li greh tebi smeta?
Ne znas kako da se orijentises prema zvezdama? Prati Onoga ko je stvorio zvezde!
Ako ne mozes da zaspis, onda broji Bozje blagoslove umesto ovaca.
Brini o drugima jer se Bog brine o tebi.
Iskusenja mogu da budu kamen spoticanja ili kamen sa kojeg skocis sa
dobrim odrazom.
Pravi karakter ce raditi ono sto je dobro onda kada niko ne gleda.
Tvoj karakter je onakav kakav je kad je mrak i niko te ne vidi.
Decu koju redovno dovode u crkvu retko ce dovesti u sudnicu.
Ljudska sudbina ne zavisi od slucajnosti, nego od izbora.
Hristos nije vrednovan uopste ako nije vrednovan iznad svega.
Hristos je zamenio ugodnost jasala za okrutni krst.
Za nase beskrajne potrebe, Bog ima neogranicene resurse.
Hriscanstvo nije staka, nego par krila.
Hriscanin nije savrsen, nego oprosten.
Hriscani se nikad ne sretnu poslednji put.
Ljudi zovu slucajnost ako im Bog anonimno posalje pomoc.
U crkvi je priprema za maturski ispit.
Dodji u crkvu i sresces ljude cija je proslost mracna kao tvoja sadasnjost.
Za sve srcane tegobe Bog vrsi transplantaciju srca.
Ako si zbunjen, Bog ti nudi izuzetnog savetnika - Svetog Duha.
Savest je alarm duse koji je Bog ugradio u nas.
Izbroj pazljivo svoje blagoslove. Proveri bar dva puta.
Dobre navike se uzgajaju, a lose navike rastu divlje.
Tvoje odluke mogu da te udalje od Bozje volje, ali ne mogu da te
odvedu van Njegovog domasaja.
Ucini sta mozes, kome god mozes i kada god mozes.
Da li ces proveriti svoj temelj pre oluje ili posle?
Da li zelis let na Nebo? Svi troskovi su placeni. U crkvi ces naci
letacke instrukcije.
Uradi najbolje sto mozes i mirno spavaj, jer je Bog budan.
Nemoj u molitvi da dajes Bogu instrukcije, nego se samo javi na duznost.
Mislis da nemas nista za sta bi zahvalio Bogu? Proveri svoj puls!
Ne dopusti da de nevolje obore, osim na kolena.
Ne dopusti da tvoje juce oduzima tvoje danas.
Ne stavljaj tacku tamo gde je Bog stavio zarez.
Ne koristi svoju slobodu kao izgovor za gresenje.






--------------------------------------------------------------------------------

Prasnjava Biblija vodi ka prljavom zivotu.
Svaki covek je kriv za dobra dela koja - nije ucinio.
Danas ces sresti puno ljudi koji se nalaze na Nebeskoj listi trazenih osoba.
Ne spava svako oko koje je zatvoreno i nije budno svako oko koje je otvoreno.
Svaka porodica je skola. koji predmet ti predajes?
Kad god te Djavo podseti na tvoju proslost, ti ga podseti na svoju buducnost.
Dogadjaji su manje vazni od tvoje reakcije na njih.
Primer je jezik koji svako razume.
Vezbaj svakog dana - hodaj svakog dana sa Gospodom.
Ocekuj velike stvari od Boga. Pokusaj da ucinis velike stvari za Boga.
Oko za oko i uskoro bi svi bili slepi.
Neuspeh nije pasti, nego ostati dole.
Vera je putovanje a ne odrediste.
Vera odrzava coveka koji je drzi.
Vera nije vera dok je ne drzis 100%.
Vera cini da je sve moguce. Ljubav cini da je sve lako. Nada cini da
sve funkcionise.
Vera vidi nevidljivo, veruje neverovatno i prima ono sto je nemoguce!
Mnogi vernici samo citaju jelovnik umesto da uzivaju na gozbi.
Otac zna sta je najbolje.
Strah te ne nadvladava, nego ti dopustis da te strah nadvlada.
Strah kuca ne vrata. Vera otvara vrata, kad tamo - nema nikog!
Nahrani redovno svoju veru i sumnje ce umreti od gladi.
Lako je naci pakao. On je na kraju ivota bez Hrista.
Vatrogasci i hitna pomoc izbavljaju, a samo Bog spasava.
Za zdravo srce vezbaj svoju veru.
Zaboravi na sebe kad si sa drugima i drugi te nece zaboraviti.
Sloboda nije mogucnost da radis sta god hoces, nego sloboda da radis sta treba.
Zanimljivo je koliko novcanica od 10$ izgleda velika kad je gledas u
crkvi, a kako je mala kad je odneses u prodavnicu.
Budi on-line sa Bogom: 7dana / 24 sata tehnicka podrska, nikad nije
zauzet, neograniceni pristup!
Ako das siromahu ribu, on nece biti gladan jedan dan. A ako ga naucis
da peca, nece biti gladan celog zivota.
Bog odgovara na molitvu, a ne na savet.
Bog je svima dao strpljenje, ali ga u zivotu koriste samo mudri.
Bog svakoj ptici daje hranu, ali je ne ubacuje u njeno gnezdo.
Bog ti je poverio ono sto niko drugi osim tebe ne moze da uradi.
Bog intervenise u medjuljudskim odnosima samo ako je pozvan.
Bog je najbolji cak i kad je covek najgori.
Bog o nasem davanju donosi zakljucak prema kolicini koju smo zadrzali za sebe.
Bog nas voli ali ne zbog toga ko smo mi, nego zbog toga ko je On.
Bog nikad ne zatvori vrata a da ne otvori neki prozor.
Bozji darovi nisu nikad pozajmice, nego ulozi.
Odlazak u crkvu ne znaci da si hriscanin, kao sto odlazak u McDonald's
ne znaci da si hamburger.
Milost nije izgovor za greh, nego moc da ga ne cinis.
Sreca nije u tome koliko imas, nego koliko koristis to sto imas.
Ne boj se sutrasnjice, Isus se vec nalazi tamo.
Biti religiozan s pola snage nije dovoljno za duhovni opstanak, kao
sto posao sa pola radnog vremena ne moze da pokrije racune.
U paklu nema protivpozarnih stepenica.
Onaj ko moze da te iznervira, taj moze da upravlja tobom.





--------------------------------------------------------------------------------

Onaj ko je zadovoljan sa malim, poseduje puno.
Onaj ko kleci pred Bogom, moze da stoji pred bilo kim.
Onaj ko puno kleci moze najcvrsce da stoji.
Onaj ko baca prasinu na druge, izgubice tlo pod nogama.
Svetost nije put ka Isusu, nego je Isus put ka svetosti.
Najbolje renoviranje doma je povesti porodicu u crkvu.
Isus je postao kao mi da bismo mi postali kao On.
Isus nam je sagradio most ka Bozjem carstvu sa samo 2 grede i 3 eksera.
Isus je umirio oluju, ali On moze da umiri i oluju u tebi, moze da
umiri i tebe usred oluje.
Isus je umro za tebe, pa zato vredi ziveti za Njega.
Isus - da li je to tvoj konacan odgovor?
Isus je ulozio svoj zivot u tvoj zivot, imas li interes?
Isus je prijatelj koji zna sve tvoje mane a ipak te voli.
Bog zivi u nasem naselju, On samo posecuje crkvu kad smo mi tamo.
Isus je rodjen da bi mogli da budemo ponovo rodjeni.
Ako smo nastali iz prasine, to ne znaci da treba da se valjamo u njoj.
Ako ti nesto zatreba imam Prijatelja na visokom polozaju.
Pitao sam Isusa koliko me voli, a On je samo rasirio svoje ruke i umro za mene.
Ne moram da ucestvujem u svakoj svadji na koju me pozovu.
@alio sam se sto nemam novi model cipela, dok nisam video coveka koji
nema oba stopala.
Vrednujem stvari samo prema ceni koju ce one imati u vecnosti.
Bio sam za bacanje u smece kad me je Bog reciklirao.
Ako ti Bog izgleda predaleko, pogadjaj ko se udaljio od koga?
Ako te je neko opekao u zivotu, seti se da Bog ima iskustva sa uzarenim pecima.
Ako je neko o tebi nesto slagao, zivi tako da mu niko ne poveruje.
Mi nismo deo resenja, mi smo deo problema.
Ako ne mozes da spavas nece ti pomoci brojanje ovaca, nego razgovor sa Pastirom.
Ako nemas za sta bi se molio, zahvali Bogu sto je to tako.
Ako ti se ne svidja kako si rodjen, probaj novorodjenje!
Ako ne planiras svoju buducnost, onda ti se nece svideti kad dodje.
Ko se druzi sa psima, ne treba da se zali sto je dobio buve.
Ako ustanes za bilo sta, pasces za svasta.
Ako uce decu da su nastala od zivotinja, ne treba da se bune sto se
deca tako ponasaju.
Ako hoces da hodas po vodi, moras da izadjes iz camca.
Ako bi ti neko sudio radi toga sto si hriscanin, da li bi imao
dovoljno dokaza da te osudi?
Ako ti se Biblija raspada, velike su sanse da opstanes.
Ako tvoja nada nije Bog, onda si beznadezan.
Ako tvoj zivot ide pogresnim smerom, Bog dozvoljava voznju u suprotnom smeru.
Ako si prezauzet da bi se molio, onda si preterao sa zauzetoscu.
Ako je u recenici tvog zivota Sotona stavio zarez, ne dozvoli mu da bude tacka.
U zivotu nije najvaznije sta imas, nego koga imas.
Bolje je upaliti svecu nego proklinjati tamu.
Lakse se boriti za neke principe nego ziveti po njima.
Zaboravi svoje teskoce onako lako kako zaboravljas svoje blagoslove.
Tesko se saplesti ako si na kolenima.





--------------------------------------------------------------------------------

Deca pisu Bogu:
Dragi Boze, da li si ti zaista nevidljiv ili je to samo trik? Lucy
Dragi Boze, da li si zamislio da zirafe stvarno budu toliko visoke ili
je to slucajno? Norma
Dragi Boze, jos uvek ocekujem prolece ali nikako da dodje. Nemoj da
zaboravis. Mark
Dragi Boze, umesto da pustis da ljudi umru a da stvoris nove, sto ne
bi zadrzao one koje imas sada? Jane
Dragi Boze, nema potrebe da brines za mene, ja pogledam i levo i desno
kad prelazim ulicu. Dean
Dragi Boze, otisao sam na vencanje i oni su se poljubili usred crkve.
Da li je to u redu? Jane
Dragi Boze, da li su u Biblijsko vreme zaista pricali tako poetski? Jennifer
Dragi Boze, ja razmisljam o tebi cak i kada se ne molim. Elliot
Dragi Boze, ja sam Amerikanac, a ti? Robert
Dragi Boze, sigurno ti je tesko da volis ceo svet. Ja u porodici imam
samo 4 osobe i nikako mi ne uspeva da ih sve volim. Nan
Dragi Boze, hvala ti za brata bebu, ali ja sam se molio za kucence. Joyce
Dragi Boze, stavi neki praznik izmedju Uskrsa i Bozica, tamo sada nema
nista posebno. Ginny
Dragi Boze, ako budes gledao u subotu u crkvi, videces da nosim moje
nove cipele. Mickey
Dragi Boze, voleo bih da zivim 900 godina kao momci iz Biblije.
Pozdrav od Charles-a
Dragi Boze, ako se mi vracamo kao neko drugi u novi zivot, molim te da
ne budem Jennifer Horton, posto je ne podnosim. Denise
Dragi Boze, ako mi das onu genijalnu lampu kao Aladinu, dacu ti sve
sto hoces osim mojih para i moje garniture za sah. Raphael
Dragi Boze, ~itali smo da je Tomas Edison izmislio svetlost, ali u
subotnoj skoli kazu da si to Ti ucinio. Kladim se da je on ukrao tvoju
ideju. Donna
Dragi Boze, molim te da ove godine posaljes Dennis Clark u drugi kamp. Peter
Dragi Boze, da nisi istrebio dinosauruse, mi ne bi imali svoju zemlju.
Dobro si ucinio. Jonathan
Dragi Boze, mozda se Kain i Avelj ne bi toliko posvadjali da su imali
svako svoju sobu. To je uspelo kod mene i mog brata. Larry
Dragi Boze, mislim da niko ne bi bio bolji Bog od Tebe. Zelim da znas
da to nisam rekao zato sto si ti nas Bog. Charles






--------------------------------------------------------------------------------

Vrednost
Vrednost coveka ne treba da se proceni po njihovoj profesiji, nego po
njihovom ponasanju.
Gnev
Budi brz cuti, spor govoriti i spor gneviti se. (Jakov 1.19)
Zelje
Oni koji mnogo zele, nikad nemaju dovoljno.
Zadovoljan
Oni koji mnogo zele, nikad nemaju dovoljno.
Da bi bio zadovoljan zaradi ono sto jedes, stekni ono sto oblacis, ne
mrzi nikoga, ne zavidi ljudima koji su srecni, raduj se dobru koje
drugi ljudi imaju, budi zadovoljan i kad imas stetu.
Izgled
Boje govore sve jezike.
Istrajnost
Neistrajnost je jedina stvar u kojoj su svi ljudi istrajni.
Komunizam
Svi rade po sposobnostima, a uzimaju po potrebama.
Jednaka raspodela zarada nejednakog rada.
Ukidanje svake privatne svojine.
Komunizam je eksploatacija vrednih i radnih ljudi od strane lenjih i
praznih ljudi.
Korisnost
Pcela i osa hrane se iz istog cveta, ali samo u pcelinjem gnezdu cete naci med.
Mudrost
Mudar čovek ne kaže sve što misli, ali misli sve što kaže."
Odeca
5.Mojsijeva 22.5
"Dobro odelo otvara sva vrata."
Odelo ne cini coveka.
Optimizam
Na vom svetu uvek je negde jutro.
Pesimizam
Na vom svetu uvek je negde noc.
Pomoc
Da bi mi pomogao, potrebno je da budes na visem mestu od mene.
Prevara
Niko nije toliko prevaren od drugih ljudi koliko je prevaren sam od sebe.
Priznanje
Najbolje sto mozemo da uradimo za sebe je priznanje greha.
Da bi covek bio proglasen nevinim, prvi korak koji treba da napravi je
priznanje krivice.
Prijateljstvo
Svi smo mi u istom camcu.
Razum
Zdrav razum, uprkos svom trudu nije rezultat obrazovanja ni vaspitanja.
Savest
Ko uspe da izopaci svoju savest, za njega vise nema nade da ista moze
da ga popravi.
Mirna savest je neprekidni praznik.
Najmeksi jastuk je cista savest.
Savest je svetinja u koju jedino Bog ima pristup.
Vise se bojim svog srca nego pape i svih kardinala, moja savest je
veca od pape. (Luter)
Savest je Bozji tihi sapat coveku.
Uporedjivanje
Uzivaj u svom zivotu bez da se uporedjujes sa drugima.
Fanatizam
Fanatik je covek koji sa dve zdrave noge ipak nije naucio da hoda.
Cistoca
Kuran: Bog voli cisto.

Wall Street and monkeys

Dosao jednom jedan gospodin, lepo obucen, odseo u jedinom hotelu koji je postojao u naselju i objavio na celoj stranici lokalnog lista
da placa za svakog majmuna koji mu donesu 10$.
Seljaci koji su znali da je suma puna majmuna pojurise da love majmune i covek ih je uredno isplacivao, kako je bio objavio.
Kad je ostalo malo majmuna i postalo tesko da se ulove, seljaci su prestali da ih donose.
Gospodin je tad obecao 20$ za majmuna i seljaci su potrcali da ih love.
Opet su majmuni ponestali i gospodin je povecao cenu na 25$ i lovci su ulovili onih nekoliko preostalih, ali i tome je dosao kraj.
Sad je gospodin obecao 50$, ali majmuna vise nije bilo....
On je otputovao i njegov ortak se uputio seljacima i rekao:
- Pogledajte ove kaveze, puni su majmuna koje je moj sef kupio za njegovu kolekciju.
Predlazem vam da ih kupite za 35$ i kad se sef vrati on ce vam ih kupiti za 50$, sto je bila poslednja cena.
Seljaci sakupise ono sto su ustedelli celog zivota i kupise hiljade majmuna koji su bili po kavezima i ocekivase povratak gospodina.
Od tog dana nisu vise videli ni jednog ni drugog.
Jedino sto su videli su kavezi puni majmuna, koje su kupili ustedom celog zivota.

Sad imate jasnu ideju kako funkcionisu finansijke berze.

Madjarski Hiperion - Bela Hamvas

Vierge au visage blanc, la jeune Poesie
En silence attandu au banljuet d`ambroisie
Vint sur un siege d`or s`asseoir avec les Dieux,
Des fureurs des Titans enfin victorieux.
Chénier

Zwar vor Alters deuteten
Die Dichter, von selbst, wie sie
Die Kraft der Götter hingweggenommen.
Hölderlin

It was a poet`s house who keeps
the keys of pleasure`s temple.
Keats



PRVO PISMO

Poslednjih deset godina života želeo sam da provedem pored mora. I evo
me ovde. Tako je bilo i u mladosti. Kada mi se probudila svest o tome
s kakvom sudbinom moram da se borim na ovoj zemlji, pothranjivao sam
ovu misao: otići. Hteo sam da živim u Engleskoj ili Nemačkoj. To beše
još u ono doba kada je u meni gorela herostratska želja za slavom.
Beše to slabost, danas već znam. Ne kao da bi takva bila svaka žudnja
za slavom. Postoje i one koje ponosno cvetaju. Plutarh priča kako je
zatekao Cezara da plače u šatoru centurije. Šta ti je, zapitao ga je.
Dvadeset devet mi je godina, uzviknuo je Cezar, Aleksandar Veliki je u
ovim godinama već i Indiju osvojio. A šta sam ja?

O, ja nisam bio Cezar. Čak i ne znam šta me je zadržalo da ne palim
crkve. Beše to slabost. Čak i nije bila žudnja za slavom. Ništa nisam
postigao. Ali sam znao i da nikada ništa neću postići. Želeo sam da
odem u drugu zemlju. Ali je potom usledio trenutak kada sam uvideo da
za ono što ja hoću, prvi preduslov jeste da ostanem kod kuće. Svuda
bih bio bez korena, upravo s ovim i upravo ovako. U inostranstvo može
da ide inženjer, lekar, bankar, mogu čak i sveštenik i vojskovođa. A
ja sam bio onaj neko ko ne može. Morao sam da ostanem. A moram da
ostanem i sada, na kraju života, kada više i ne želim ništa drugo do
da potpuno sazrim. Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je
namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se
razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more
na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i
obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor
talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam
nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono
što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti
nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko
neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio
umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči
hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost.
Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost - ne zato što će biti
veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće
umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam
nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo.
Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen
svako ko je pisao, čak i ja. Postoji u meni jasnovidost da to kažem,
ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji
tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u
meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak
i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne
govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja
umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.



DRUGO PISMO

U svojoj osami sam mnogo razmišljao o mađarskom Hiperionu. Ko je taj
Hiperion? Kako bi bilo razumljivo šta hoću da kažem, treba da održim
celo predavanje.

U većini vremena bilo je ljudi za koje nemam drugog izraza, sem da su
jahu. O kome i o čemu piše ovaj jahu? Razume se, o samom sebi. Cela
književnost je takva kao da neko kroz ključaonicu viri u sobu
mladenaca koji se nalaze na bračnom putovanju. Svejedno je o čemu se
piše, o dž'entriju ili građaninu ili oficiru ili proleteru, sve je
jahu, lakoumno, drsko i otužno. Ni reči više o njemu, već je previše
što ga čovek primećuje.

Drugi nije tako ogavan, ali je još otužniji. Od šećera je. To je moda.
Kod nas ga predstavljaju Karolj Kišfaludi ili Jokai. Opevaju smeđi
frak boje duvana i baš tadašnju operetsku divu, novog čoveka doba,
neustrašivu gospođicu lekarku, ili generala koji je postao prodavac
novina. Neutešno je od šećera sve, juriš Zrinskog i sudija, najezda
Tatara i zalagaonica. Neka bude dovoljno.

A sada sledi opasnik, nadmeni. Ovde spadaju Balaši, Čokonai, Petefi,
Adi. Sve sam plamen, grčka vatra, kulise, uvodnici i očaravajući
tenori. Veoma lepo otkrivaju svoje grehove i tako su neodoljivi kada
ih nešto zaboli, ljubav ili opšte stanje. Ovi blistavi lakrdijaši i
patnici dražesnih pesama svi su rođeni da budu najveći mađarski
pesnici.

Tako se stiže do prikrivenog, koji je zapravo druga strana nadmenog.
Faj i Aranj. I ovaj je opasan, jer je mudar i trezven i uzda se u
budućnost. Uvek ima nešto u torbi čime pobunjenike opominje na mir.
Prošlost je bila lepa i budućnost će biti takva, samo je sadašnjica u
škripcu, ali uzdajmo se i verujmo, poštenje, rad, male radosti i mali
katehizis, dakle sve maleno.

Sledi kameni čovek, nedovršeni. Berženji, Verešmarti, Kemenj, Zrinski.
Nije isklesan sasvim iz stene od koje je načinjen. Sve sama težina,
poremećena bezobličnost i masivna nezgrapnost. Noćna figura, nadnosi
se nad dubine, ali ne ume da se stropošta, visi tako i nije ga lepo ni
pogledati. Užasno sve zna, i zato se ubija otrovom, narkotizovanim
kompromisima. Živi u nedruželjubivoj osami, bespomoćno, gušeći se u
sitničavoj okolini, besmisleno, daleko i pod znakom pitanja i pred
sobom, večito iščekujući svetlost, u večitom mraku.

I na kraju jedan čovek. Bešenjei je celokupan mađarski duh, izgubljeno
neznanje, koji katkada obraća pažnju na spoljni podsticaj, čak i uči,
i sam započinje rad, ali sve što izađe ispod njegovih ruku, jadno je,
ispunjeno planovima i snovima, bez odvažnosti i samostalnosti, sve
sama revnost i sama nemoć. Nema nijedne samostalne misli, neće dospeti
mnogo dalje od mrmljanja, a na kraju će se opet izgubiti. Bešenjei je
bedan pisac i pesnik Sve što napiše jadno je. Ali kod Bešenjeija nije
važno kako je pisao. Sem njega, svi ostali su uživaoci i preuzimači, i
uvek čekaju gotovo i dobijaju gotovo, odnekuda, svejedno je da li su
to zanatski proizvodi, moda, ukus, državni poredak, religija. Nasuprot
ovakvom lošem stanju, on je taj koji pokušava da stvori duh sopstvene
zemlje, on je taj koji je predak u odnosu na generacije potomaka -
večiti predak. Predak je takvom razdoblju koje nikada neće uslediti.
Bešenjei je budilac koji hoće da iznutra razvije duh, jer vidi da
nasleđivanjem nema potpunog života. Dok nema baštine, primera, dok se
duh ovde ne može nasleđivati, dotle sve živi od zajma dugih, jezik,
životni poredak, država. Ali nije u tome veličina Bešenjeija. On je
najbliži Hiperionu.



TREĆE PISMO

Još bih mnogo mogao govoriti o Bešenjeiju. Nedavno sam opet uzeo
njegov Svet prirode. "Dosadno je tvrdo razmišljanje", kaže odmah na
početku. Strahuje da ga čitaoci neće razumeti. Ko se toga boji, već je
izgubio. Kako je plitak! Otkriva da je "sve tajna". Zar nije užasno?
Od poglavlja "Čovek kao dojenče" može se razboleti. Poglavlje
"Mladost" liči na one pobožne sveščice koje pišu senilni popovi, a
prodaju ih ispred crkve stare gospođice od kojih se širi zapah. To je
određeni ton jagnjenceta koji čovek i nehotično mora da održava u
ravnoteži nekim bezumnim zlodelom. Da li je taj čovek čitao Voltera?
Da li je ikada video ove redove: "...dok je čovek siromašan, nije mu
potreban bog, čim da pare na zajam, odmah zahteva da njegov dužnik
bude vernik. Želim da moj advokat, krojač, sluga i supruga budu
vernici". Za jagnještvo je uvek bila potrebna nespretnost, ali posle
Sterna? Bešenjei je pesnik i mislilac i državnik, ali loš državnik,
još lošiji mislilac, a najlošiji pesnik. Kaže: "Mnogi izgubiše
besmrtno ime - Sudba im ne postavi život na put - Veliki vitezi umiru
za ručicom pluga". - E, time on sebe pogađa usred srca i celokupni
mađarski duh. Jer je on taj veliki vitez. Razume se, neka nevolja
postoji. Situcija nije tragična, nego nečuveno smešna. Veliki vitez
koji umire za ručicom pluga komična je figura. Bešenjei je
pretpostavljao da drugačije i ne bi bilo moguće nego onako kako jeste.
Iako je baš to ono što nije moguće. Sudbina je upravo to što je sve
onako kako jeste, neminovno, jer je baš to sudbina. Da veliki vitezovi
umiru za ručicom pluga, to je tema za humoristu. A humorista i polazi
od toga kada pretpostavi da u raju najveći dramski pisac nije Šekspir,
nego neki šuster, a najveći vojskovođa valjda nije Cezar, nego
odžačar. Vitez koji je zalutao do ručica pluga, komičan je. Nije
postao ono što je bio! Ali ne zato što ga je neko drugi sprečio. Nije
postao jer on prosto nije to bio. Ko sam ja, to sudbina bolje zna nego
ja. I ako sam ja drugog mišljenja, postajem smešan zajedno sa svojim
mišljenjem. A to se uskoro ispostavilo i kod Bešenjeija. Nije on bio
veliki vitez - odnosno nije obdaren za vladanje. Morao je da umre kao
pustinjak. Gde odaje sebe? Na bezbroj mesta. A sasvim je
karakteristično mesto na kraju prve knjige kada piše o Aleksandru
Velikom: "Ceo svoj život pogrešno je postavio." - "Kakvo ogromno
uobraženje, vladati s kraja na kraj sveta." Izgleda, ovaj strah od
velikih stvari jeste nerazumevanje velikih stvari. Nešto tako može
reći samo onaj u kome je nešto umrlo, i u njemu je pokopano.

Veličina! Hoće da bude mudar. Nema blesavijeg čoveka od mudrog. Ali:
"Nikada nisi okrvavljen, zar ne... zabavljajući se pišeš, znaš,
zabavno će biti prihvaćeno. Svoju pravdu ne mešaš s krvlju". Da,
pravda pomešana s krvlju! Krajnju ozbiljnost je izgubio pred samim
sobom. Ne piše tigrovske istine koje će, ako ih napusti, skočiti na
njega i rastrgati ga. Nije to istina života i smrti! Nije to nešto što
pouzdano mora da zna, jer ako pogreši, kraj je. Ali: "more samo tihu
penu u sebi baca... a duša ćuti." Sedi u "Velikoj Senci". "Živ u smrti
sedi, gde se pokreće samo zato da bi osetio sebe i da mu u mukama srce
neprekidno krvari." "Postao sam kao hodočasnik koji se u pustinji
skriva, napustivši svoj svet, sedi sam... pišem u svom miru, u svojoj
muci, ne znajući šta me privlači."



ČETVRTO PISMO

Naravno, sada ćeš postaviti pitanje čemu ova improvizovana istorija
književnosti. Možda sam je zato ispričao da potvrdim tezu da smo mi
narod koji ne prepoznaje svoga genija? Nije. Verujem da smo čak i to
od drugih naučili. I inače, zanemarivanje! Neprepoznavanje! Šta je
trebalo učiniti kako bi se prema njemu dostojno poneli? Imenovati ga
za počasnog gradonačelnika, dati mu platu direktora banke i njegove
fotografije objavljivati u svim ilustrovanim listovima? Naime, većini
je upravo to jedina zasluga što nisu postali gradonačelnici i nisu
dobili plate direktora banke, mada su sve učinili da bude tako, čak bi
to i zaslužili. U užasnim rukama je ovde genije čak i među genijima.

Drugo hoću da kažem. Ne prividni, nego pravi paradoks. Ovde pada u oči
kako lake i glatke izraze dobro podnosi jahu, pomodni tip već manje
dobro, najveći mađarski pesnik još manje, trezveni još i od njega
manje, nedovršeni jedva, a Bešenjei već nikako. Zašto? Jer jahu kada
izgovori svoje, oseća da mu je cela zemlja iza leđa, a postepeno prema
gore, što se neko ispne na veću visinu, sve manje ljudi oseća iza
svojih leđa. Nedovršeni tek jedva nekoliko ljudi, Bešenjei već uopšte
nikoga. Razuman, uobličen izraz nije pitanje talenta. Poezija uvek
iskazuje kakav je odnos čoveka i duha. To je mađarski paradoks koji je
u suprotnosti sa svim drugim narodima. Što je duh ovde veći, dublji i
teži, zahtev za njim je tim manji. Kao posledica toga jeste da je duh
prinuđen da se bori sa sve većim otporom, ali ne u narodu, nego već u
samom pesniku.

Za Bešenjeija je karakteristično da što je u njemu zahtev duha viši i
veći, s više gorčine ume da ga promuca. Dok je nešto tanušno, nema
problema. Čim započinje ozbiljnost, oblik se lomi. Gde bi već sve
moglo biti jasno, tamo nema ničega drugoga do nerazumljivi ropac. Nisu
li kod svih naroda nekako bili u srazmeri težina i forma? Nije li to
bilo zato što su takvi bili priznati, bili su gradonačelnici? Sve u
svemu, bilo je to zato ako neko kaže nešto, znao je da postoji neko ko
će ga čuti. Ovde su uši bile otvorene samo za Ciganina primaša. To je
paradoks, što je neko prazniji, tim je više uspešan. Genije postoji,
ali narod pravi od njega ono što hoće. Što je on više ljudsko biće,
tim je manja pažnja usmerena prema njemu, a kad bi dospeo do vrhunca,
potpuno ostaje sam. To je Bešenjei.



PETO PISMO

Svoj život bih sada već potpuno da oplemenim. Oči otvaram u osvit
sunca. Sunce koje se podiže iza brega upravo sija na moju postelju.
Izlazim na trem i čujem iza žbunja krikove fazana, sojke i kosovi
proleću iznad šume. Umivam se dole kod bunara i posle nekoliko
zalogaja cepam drva. Magarac, eno, pase iza kuće, nije ni pripet, i
tako neće otići. Kako si spavao, Tarimene? A on repom razmahuje po
leđima i dalje čupka najbodljikavije rastinje. Uvek se nađe nešto što
treba uraditi. Ispod oraha sam skuckao klupu i sto, katkada tu
doručkujem, zatim čitam.

Nemam mnogo knjiga. Najomiljenija mi je lektira zbirka mojih beležaka
iz mladosti. A ni tu me ne interesuje sadržina, nego više pismo.
Najviše me zabavlja herostratovsko razdoblje. Da li je to baš takav
čovek kao bilo ko drugi? Kako je to osobeno što sam to ja bio. Da sam
bio ekscentričan, sigurno bih se bio bacio na pribiranje rukopisa. U
potezima jedne ruke umem da vidim isto ono bogatstvo oblika kao na
nekom licu. Često sam sedeo pokraj mora i nisam ništa radio do zijao u
rast bilja i životinja u vodi podno jedne stene.

Katkada uzjašim Tarimena i siđem u grad da pazarim, ili da uzmem
eventualnu poštu. Retko dobijam pisma, ali i u njima je ono što već i
onako znam. Često silazim samo zato da bih uživao u tihom putovanju
putem na kojem poznajem svaki kamenčić. Dole me zabavlja i pijaca,
njen jednostavni žamor. I uvek nađem nešto dobro za kupovinu, neko
sjajno voće ili lepo parče mesa. Put prema dole je kraći od jednog
sata, obratno je nešto duži. Ručam tačno u podne, zdelu jela. Zatim
opet nešto radim. Prošle sedmice sam istesao drugu klupu i sto, jer na
onaj sto pod orahom popodne pripeče sunce. Popnem se na brdo, s
knjigom ili bez nje, donesem vode s izvora, okopam krompir, jagode ili
vinograd. Kad bi me neko posmatrao, rekao bi da sam najmarljiviji
čovek na svetu. A sve je igra. Leti gradim kule od peska. Ne tražim
korist od onoga što činim, najčešće je ni nemam. Na budućnost i ne
mislim. Nemam za to fantazije. A to je ono što se naziva klasičnim
načinom života, neću unapred da isisam med trenutka. Ono za što sam
upravo raspoložen. Ako mi se ipak formiraju navike, njih ne oblikuje
briga, nego radost. Ono što je unapred usmereno, uvek je nevolja.
Najviša je opojnost trenutka. Da li si već stajao u šumi pod
treperavim svetlosnim pegama propuštenim kroz krošnje drveća? Onda
znaš šta je tren. Da li si za vreme šetnje već video stazu koja se
gubi među drvećem? Nema u meni osvete ni zavisti, i ne želim nikakvu
zadovoljštinu. Ne osećam da sam prikraćen. Samo onaj prestiže sebe
sama ko oseća nedostatak i glad zadovoljštine. Ali time što sebe
prestiže, promašuje ono najveće, sadašnjicu, to što postojim. Ciljeva
nemam, a zbog toga me budućnost ne interesuje. Svet postoji i ja
jesam. Zar nije dovoljno? Svaka unapred projektovana mašta sve pokvari
i kada to stigne do mene, pusto je, jučerašnjica je isprala zlato iz
njega. Tako dobijam život u njegovoj čistoti. Više od toga niko ne
može dobiti.



ŠESTO PISMO

Pitaš me kako usklađujem divljinu svoga razmišljanja s pitominom
načina moga života? Pitaš me zapravo zašto strasno zaljubljeni
muškarac ne polomi svoju dragu. Što je strasniji, sve je nežniji, što
je snažniji, sve je blaži. Smem da budem krotak, jer je moja vatra
tako neizmerna da mi ništa drugo nije dostojno do samo krotkost.

Čini mi se, kada bih ja došao na vlast, vladavina bi se moja hiljadu
godina pominjala uz cvokotanje zuba. Nema tog istočnjačkog despota,
rimskog cara, kneza Inka koji bi neljudskije postupao sa svojim
narodom. A ono što bi najužasnije bilo u ovoj vladavini jeste što u
meni nema nikakve svireposti. Ne bih uživao u patnjama drugih. Samo ne
bih hajao za njih. Kao što ne hajem ni za sebe. Moja mera nije
ljudska. Da li sam lud? Ako oduzmeš reči ono što je u njoj bolest,
onda kažem - da.

Najvećem broju ljudi život je isuviše jak. I zbog toga ne mogu da ga
podnesu bez narkotika. Iskapiti ga čistog veoma je teško. Od njega se
postaje melanholik, ili se podivlja i posrće. Samo ga najsnažniji
podnose bez bilo kakvog krivotvorenja, sa svim njegovim mirisima, samo
najsnažniji umeju da trezveno čisto žive opojnost koja izvire iz
života.

Čini šta hoćeš. Ali uvek ćeš znati od čega si se plašio. Plašiti se
znači umreti. Znači propustiti. Znači nikada. Nikada više. Shvati,
nikada, nikada više.

Nalog tvoga života nije da se mora. Jer se ne mora ništa. Nema
prinude. Ali shvati da ovo ovde nikada više nećeš moći da učiniš. Što
ne učiniš ovde, danas, sada, to nećeš nikada moći da učiniš. Što se
plašiš da učiniš sada, to si izgubio zauvek.

Nikada ovako lepo, ovako veliko, kao sada, danas, ovde, neće više ništa biti.

A ubijeni tren, iscurela krv bogova i pretvorena u otrov, i nikada
neće biti drugo do otrov, nikada propušteno neće biti drugo do
propušteno, strah drugo do strah.

Čovek je slobodan, uvek je slobodan da učini sve i uvek je slobodan da
se plaši. Ali nikada smrt neće biti drugo do samo smrt, otrov, strah i
propušteno.

Čovekova je sudbina da bude star i pohaban. To je vreme kada se oko
njega počinju okupljati prijatelji, počinju da ga hvale. Već ga se ne
plaše, nema opasnosti. Zašto nisi postao onaj koji noću jesi? Onaj
koji samo noću sme da misli? Smeš i znaš, misliš svoju pravu sudbinu,
umeš da letiš. Odvažnost snova. Dublji i eteričniji svet. Tako
prihvatiti dodir kao da spavaš na belom kamenu, ispod čempresa u snu.
Naokolo rascvali oleanderi, mirisni borovi, bršljan u snu. Novu sudbu
sebi sanja.

Radost je najnemilosrdniji bič koji nas tera. I nema milosti.



SEDMO PISMO

Zašto ne vladam? Veruj mi da to ne zavisi od mene. Gde je narod koji
bi izdržao moju vladavinu? Žale se da narod nema svojih kraljeva. Ali
imaju li kraljevi svoje narode? Ovi danas ovde uzajamno zaslužuju
jedni druge, ovi narodi i ovi vladari. Kralj je onaj koji od svakoga
načini kralja. Današnji vladari od svakoga načine slugu. Biti kralj u
naciji slugu, gde su čak i vladari sluge? Zar da se brinem oko toga
kome koliko da platim za izdaju? Kako da nekoga pohvalim, jer je
pogazio svoju reč? Da nagrađujem bednike? Da budem blagonaklon prema
nekome koji je sve pretekao svojom podlošću? Da uzdižem ljude koji su
tričaviji nego drugi, iako samo za nijansu? Da se bavim time da se po
ceo bogovetni dan kesim kao trgovački pomoćnik? Da se prijateljski
rukujem s najprljavijim rukama ove zemlje?

Ako svet zaslužuje od mene zahvalnost, onda ona samo može biti za to
što mi je omogućena osamljenost, najveći i najopasniji život. Vi samo
znate za njegovo veliko junaštvo To bi i bilo ako bi bilo naroda za
moje kraljevstvo. To je ono lakše. A ja znam i za nejunaštvo. To je
osama. Niste mi potrebni. Svaka moja veza se završava sa ne.

Osama je teška. Pogledati u novembru napolje u sivo svitanje, izaći na
trem - i nikoga nema, nikoga. Na pristranku magla se spušta na smeđe
listove. Ovo se osećanje može lečiti samo najjačim protivotrovom. Šta
je to? Svest da čovek sam ume da preživi najveće lepote sveta, i to ne
u mašti, kao zadovoljštinu, nego kao večito jedan koje je najbliže
vaseljeni. Čovek samo u zajednici može živeti srećno, ali samo u osami
može biti bog.

OSMO PISMO

Ne trpim ni od kakve nemaštine. Kuvam jelo za sebe, štedljiv sam prema
onome što mi je potrebno. Prilično rano sam naučio sve kućevne
poslove. Sedim na stepenicama trema, čistim zelen i ljuštim krompir.
Sobu i sam umem da pospremim. Kada mi je donje rublje na izmaku,
stavim kotao na ognjište, iskuvan i isperem rublje koje sam prethodno
dobro natopio. Sunce me greje, znoj lije, razapnem uže vezujući ga za
grane, košulje, čaršavi čarape lepršaju na povetarcu. Sutradan peglam.
Sitnije stvari i sam zakrpim. Teža oštećenja odnosim krojaču.
Ponekada, kada mi dojadi pekarev hleb s kvascem, sam pečem s
plemenitim hmeljom. Sve dok se može, hranim se voćem. Ne zbog
principa. Nemam pricipa. Isuviše mi je dobar stomak. Kućevni me
poslovi nikada ne preokupiraju isuviše, kao nijednu domaćicu. Ako
kuvam, spremam, perem ili krpim donje rublje, to je igra, delom
religiozni obred. Srećan sam što sam uspeo od žena da naučim ovaj
čudesni mir domaćih poslova. Verujem da je domazluk druga strana rata.
Soba mi je zgodna kao da pripada nekoj mladoj ženi. Ne podnosim
prašinu, ali ovde među drvećem nje gotovo i nema, sem zimi zbog
loženja. I sunce obasjava sve moje životne delatnosti. Kada bih od
čovečanstva očekivao nešto krupno, onda bi to bilo da ono napusti one
koji mu zabranjuju ishranu sa svetlošću. I da ljudi jednog letnjeg
jutra krenu iz grada, napuste fabrike, ulice, kancelarije, centralno
grejanje, struju, kupatilo, i da izađu na sunce, bez reči, ali
nezadrživo. To bi bila moja revolucija - revolucija sunca. Dok stojim
za koritom i perem košulju u beloj peni, sunce mi sija u leđa, a leđa
blistaju od zadovoljstva. Znam da u čoveku postoji sveta i duboka
tama, noćni prostor koji se nalazi unutra, ispod kože. Ali znam da
čovek ispod kože kliče kada oseća toplinu i svetlost sunca. Jednom sam
pored mora legao na ogromnu belu stenu na podnevnom suncu, prvi put u
životu potpuno razodeven. Pre toga sam verovao da ima nekog naročitog
smisla što čovek krije slabine od sunca, drži ih u tami, u mraku
skriva organe mraka. U tom trenutku, kada su sunčevi zraci obasjali
mesto koje prethodno nikada nisu dotakli, shvatio sam šta je to
nasmejani falos - osunčane, blistave, razgaljene prozračene, bez
srama, nasmešene slabine skulptura grčkih bogova.

DEVETO PISMO

Popodne, leti ležem pod drvo i spavam. Dok me san ne uljuljka, obrve,
mine nekoliko trenutaka. Duvanski dim mirno lebdi između lišća,
bešumni pokret, kao kada plove oblaci, melodično se rastače u vazduhu,
i ja tonem u san. Drag i topao trenutak. Osećam da mi je sve izvan,
izvan u drveću, na nebu, u kući, u bašti. Nemam dušu. Slobdan sam,
nema volje, cilja. Duva kroz mene vetar, prožima me sunce, prozračuje
toplina i miris šume. Nema u meni nikakvog otpora. Tada shvatam zašto
sam mogao biti upravo ja onaj koji je slomio onu prinudu koja je duh
na ovome svetu suprotstavila njemu samome. Ja sam učinio nemoguće.
Nisam nestao u nemosti, kao što je do sada nestajao svako ko je bio
sin visina, Hiperion. Čista i prisna reč bila je ovde otvorena samo za
ljudske patrljke i kal, i čim je neko ozbiljno hteo da proslovi, glas
bi mu bio prigušen. Moja snaga je bila jedina koja je izlazila na kraj
s ovim zadatkom. Progovorio sam, i što sam rekao, bilo je hiperionsko.
Govorio sam jezikom kakvim pre nije niko i nikada. Bio sam sam. Na mom
mestu svako bi se slomio, kao što se slomio Bešenjei. Biti sam, a ne
mucati, a ne sedeti u Velikoj Seni. Hiperion, usamljeni bog, koji sebi
samome stvara svet, budući da ovde nikome ne treba visina i božansko.
Ja sam postao potpuno nezavisan od okoline. I dok su se oni gubili u
jadnom mucanju, jer im je reč i pred njima samima ostajala sumnjiva,
ja sam umeo da zborim. Moje su ruke ovde prvi put stvorile takav svet
u kojem nije sramota živeti. Svi koji su imali takvu nameru, nisu
imali za to snage. Nisu bili sasvim Hiperioni - čak ni Bešenjei, koji
je bio tome najbliži, i najdalje se odbio. Što je ovde neko bio više
kraljevski, tim je manje dolazio do stvaralačke materije duha, što se
više srozavao, sve se više otvarao pred javnošću. Ja sam vratio reč
kraljevima. Ali ne obmanjujem sebe. Ništa od toga biti neće, kao što
nikada nije ni bilo. One reči kojima sam stvorio veliki život nikada
neće dospeti do srca ljudi. Evo ih na polici u mojoj sobi. Jedino sam
ih ja načinio, jedino ja znam šta je ono što sam načinio i delo jedino
moj život ulepšava. Nikome nisu bile potrebne. Pre nego što zaspim
smešim se pod krošnjom drveta ako pomislim da veruješ kako me to
tišti. Kako slabo poznaješ bogove! Ono što su stvorili tako je lepo da
delo ne gubi ništa, jedino onaj koji to ne vidi. Da li će nebo biti
bleđe ako ga niko ne vidi? Šta misliš, šta bi bilo sa mnom da sam bio
stupio među njih da se zapenim protiv svega uzvišenog? Možeš li da
zamisliš mene kao sopstvenog trgovačkog agenta? Kada me neko ne bi
prihvatio, stideo sam se umesto njega, tištalo me je što je tako
duboko ponizio sebe. Čak nije za to ni znao. Odbio me je, a nije ni
primetio da je postao nemoguć pred samim sobom. Ko će mene opravdati?
Niko. Jedini koji bi to mogli učiniti meni su slični. Ali bogovi ne
opravdavaju nikoga i ništa, ponajmanje sebe same. Ako bih se plašio da
će neko taknuti delo, zabranio bih mu. Niko nema prava da ga smatra
svojim. Ali se ne plašim. Hiperiona više biti neće.



DESETO PISMO

Smirio sam se tek onda kada sam uvideo koliko je ovaj život opasan.
Sve dotle sam bio pomalo setan, i dosađivao sam se. Od tada sam veseo,
jer vredi. Opasnost je oštar vazduh sudbine, a ja se osećam dobro samo
u oštrom vazduhu. Kukavičluk ne spada među moje vrline. Uvek sam
tražio ono što je najteže. I našao sam oboje, osamu i vedrinu.

Tri puta mi se isto zbilo. Toliko isto da lica tri zbivanja mirno mogu
da zamenim i koristim jedna umesto drugih. Behu tri sasvim različite
žene. Jedna plava, teška i jaka, kao valkira, druga kao dečak i
egzaltirana, treća tamna i duboka, kao bunar. Zamislio sam jedan
veliki život, došla je prva i ispostavilo se da se on ne može
realizovati. Zatim sam zamislio jedan još veći, došla je druga i
ispostavilo se da se on ne može realizovati. Zatim sam zamislio i od
ovoga veći, došla je treća i ispostavilo se da se ni on ne može
realizovati. U sva tri slučaja ljubav je planula u trenu.

Jednom sam više dana lutao među planinama. Beše jutro, kada sam sišao
niz pristranak, u dolini je počivao majur. Beše rani septembar, još
leto a već jesen, zatišje i tama pod žutim, smirenim suncem. Sada,
pomislim, sada ću sresti nju, nju koja isto tako zna da dolazim, kao
što ja znam da me ona čeka, nju koja smisao svakog svog koraka nalazi
u tome što je približava meni, nju koja zagleda u oči svakog stranca:
možda sam ja koji znam da se približavam njoj, koja ako uđe u voz,
misli da možda ja već sedim unutra, čuje nečije ime, veruje da je
moje, čuje glas, veruje da ja govorim. Sada se susrećem s njom na
majuru, leži ispod drveća, čita da bi stuckala vreme, dok prilazim,
čeka me, kao i uvek, čeka, i kad me ugleda, ustaje i dolazi, prirodno,
bez reči, polazi sa mnom, i ja s njom, skupa, jer je ona postala ja, i
ja sam postao ona, i od tog trena nešto kao što je ja nema naročitog
smisla. Prolazim majurom. Kao da sam ona, tako posmatram pospanog
ekonoma imanja, nadničara, stan vlasnika, na prozorima bele zavese. Do
sada je ovde živela, ali sada polazi sa mnom. Šta će prvo prosloviti?
Verovatno nešto veoma jednostavno, možda da je gladna. Možda da joj je
kamenčić upao u cipelu. Ja ću je pogledati, pomisliću da je lepa, ali
joj neću reći, jer ona već zna da to hoću da joj kažem, i ozbiljno se
smeši. Presecam put, i krećem uzbrdo. Sasvim sam miran. Po toj
smirenosti znam da sam je zaista susreo. Kako je to čudno što se
odjednom sve razrešilo, odjednom je sve postalo glatko, može doći bilo
šta. Eno je! U travi bela haljina na plave tufne. To je ona. Nema u
meni nimalo strepnje. Ne bojim se prvi put u životu. Sada je već
dobro. Stižem gore, put skreće levo, travnati brežuljak se odvaja od
neba i vidim iza njega na užetu niz haljina vijori, i ona na plave
tufne. A na pristranku nikoga nema.

U sve tri žene sam osećao da sam nju sreo, nju koju ne treba
obmanjivati, kojoj ne treba lagati, koja dolazi, odnosno s kojom idem
jer je to dvoje jedno. Jednom sam rekao, svejedno kojoj, rekao sam da
ću baciti kalendar. Neću više imati ponedeljak, utorak, nego ću imati
dane vlas, obrva i mali prst, ona će biti moj kalendar. Jednom sam tri
dana bio s jednom od njih, svejedno s kojom, minulo je tri puta po
dvadeset četiri časa, a ni za trenutak nismo ispuštali jedno drugo.
Kad bih je ispustio, zabolelo bi me. Kako su blistali ti dani! Kako je
bila važna svaka reč. Kako je bilo važno sve odmah reći. Sve je
razumela, i ja sam sve razumeo. Zagladim joj kosu, i upitam, zar ne? A
ona odgovara, da. I odista tako beše.



JEDANAESTO PISMO

Ne veruj da su bile nikakve žene. Jedna je imala naročito osećanje za
uzvišeno, druga je upravo talenat samozaboravnosti, u trećoj sam se
divio isključivosti, samo ja i niko drugi. Ali je prva u krajnjem
rezultatu samo čekala i dobijala lep intermeco, druga obeznanjenost,
treća sve u svemu nije umela da se brani. Ali su sve tri dobijale,
samo sam ja gubio. Jer sam ja u svakoj prilici gubio pravo
srašćivanje. Postajao sam siromašniji za jedan veličanstven život koji
sam posebno za svaku od njih izmišljao, za život koji pre toga nije
postojao i ja sam im ga stvarao. Čim bi to primetila, pobegla bi. Bilo
joj je mnogo. Naravno, nije je čak ni bilo stid i, naravno, još sam ja
bio taj koji je zahtevao od nje nešto što ona nije znala. O, da, za
sada i privremeno bar dvosoban namešten stan, dobar prihod, pozorište,
bioskop, koncert. Leti putovanje u Italiju ili Švajcarsku. To je bila
prva tačka njihovog životnog ideala, druga, ljubav tri puta sedmično,
i dete tek posle nekoliko godina. Ideal sporedne ulice, kao i kod
većine žena. Verovale su u to da sreća izvire iz životnog standarda.
Kada su videle da ja obrćem stvar i tvrdim da uzvišen život ostvaruje
materijalnu celovitost, počele su da me se plaše. Pitaj bilo kojeg
svoga poznanika, svaki će ti reći da su bile u pravu, one su bile
trezvene, a ja luda. Ne znaju kakvu presudu time izriču same sebi.
Jedna država ne može da cveta na drugom tlu, samo na elementarnoj
radosti uzajamne pripadnosti; ljudska sudbina ne može da se ispuni
drugde, jedino u potpunom utapanju u život; i ljubav može da se ispuni
i cveta pre svega samo na uzajamnoj pripadnosti i na međusobnom
utapanju. Sve tri su me izdale. Kome? Sebi samima. Ali su time izdale
i same sebe. Sve tri su bile prepune visokih sposobnosti, ali nijedna
nije imala talenta za zajednički život. Jedno vreme sam pažljivo mogao
da pratim sudbinu sve tri i video sam da su se sve tri slomile.
Jednom, jedan jedini put su mogle sudelovati u izuzetnosti da mogu da
ostvare najlepši život. Ono što sada žive, sram je u odnosu na ranije.
Plašile su se da umru, umrle su u ovom strahu.



DVANAESTO PISMO

Ono što sada znam o njoj, već je samo priča. Pisma su mi se izgubila.
Žao mi je što ne mogu iz njih da citiram. Jedna jedina rečenica bi
osvetlila šta hoću. Sećam se vremena kada sam jednoj pisao pismo tokom
dve sedmice. Jedino za vreme preko potrebnih životnih delatnosti pero
mi nije bilo u ruci, ali su i tada u meni ključale rečenice. Svaki dan
sam ih tri puta predavao na poštu. Za dve sedmice napisao sam gotovo
trideset tabaka, a ukus pisama i sada osećam. Igrao sam hazarderski,
nikada nisam imao talenta da štedim sebe. Jedino me je ili-ili
interesovalo. Srednjeg puta nema. Zato sam ostao sam.

Sećam se vrhunca prve ljubavi. Beše rani prolećni dan, šetali smo
predgrađem, zemlja još dopola smrzla, podne. Beše reč o nečemu, čini
mi se o budućnosti. Budućnost je za mene bila kao proširena i usporena
sadašnjost, ona rasprostranjenost pijanstva koja više nije napeta i na
rubu provalije, nego nasmešena poput postavljenog stola ili nameštene
postelje. Da, rekla je ona odjednom, poći ću za tebe čim budeš imao
platu koliku ja imam. Ja najpre nisam razumeo. Ali mi je ona još bolje
objasnila. Pa ne misliš valjda. Ostaloga se ne sećam. Kažu, kada
čoveka pogodi tane, za tren može da proživi ceo svoj život. To
osećanje ne znam, ali znam drugo, ono koje nazivam sibilskim trenom.
Kada se pred čovekom u deliću sekunde nešto sruši, i on zaviri u
budućnost. Zato ga nazivam sibilskim trenom. Tačno sam video treći
sprat jedne zgrade, gde smo stanovali nas dvoje, penjem se
stepenicama, ona se nalazi u svojoj sobi, ružičasti pokrivači i čipke
i svetle zavese, i histerična čistoća, i sve je poput poslastičarskog
kolača. Meni nešto smeta, ali nisam svestan šta. To je osećaj kao da
sam do grla ukopan u zemlju, a glavu mi muve popanule. Vidim nju
zavrnuta nosa kako me mazno zbog nečega kara poput vaspitačice. Mnogo
toga vidim u ovom trenu. Voliš novac, kažem tiho. Da, volim, odgovara,
ali već s osećanjem krivice. Zna da je počinila grešku. Trebalo bi da
ne voli, ali ako ga ipak voli. Cvili i očekuje oproštaj. Već bi je
moglo spasti samo ako kažem, u redu. Ali ja ne kažem. Sada se već
ljuti. Zato što se raskrinkala, a ja je ostavljam da stoji tamo u svom
sramu. Kako je bedna ovako, mislim, u svom jadu. A ona zna šta mislim,
čak i reči čuje. Može li se takva stvar oprostiti?

Sada je započelo novo razdoblje ljubavi. Gotovo svakog dana otvara se
ovakva provalija pred nama, a mi smo provaliju želeli da ispunimo
poljupcima. Konačno, jedne noći sam imao toliko snage da zaustavim
sebe u bekstvu. Objasnio sam joj šta se zbilo, i šta se zbiva. Više
nije bilo nikakve nade da se može nastaviti. Opet sam igrao
hazarderski. Sedeli smo u bašti gostionice, a ona se ponašala tako da
sam u nervozi oborio vino i polio njenu svilenu haljinu. Oprostili smo
se posle pet minuta.



TRINAESTO PISMO

Pronašao sam odlomak pisma. Ne znam već zašto sam ga ispisao s
originalnoga. Zovem je da dođe kod mene. Neobičan poziv. Svaka
rečenica odguruje. Kad bi meni takvo bilo napisano! Opasnost bi bila
naročito primamljiva. A kad je nešto nemoguće, smesta uskačem. Pa
videćemo! U pismu govorim kakva nas oskudica očekuje. Nas dvoje ćemo
biti sami, nasuprot obema porodicama, bez prijatelja, bez pomoći,
siromašni, zima je, šta ćemo da jedemo? Krompira. Hladno je. Odlazimo
negde da krademo drva, na uskom krevetu spavamo nas dvoje. Kako će
užasno teško biti, kako divno. Očekivao sam da neće odoleti. Na ovo
može biti samo jedan odgovor, napisaće kojim vozom stiže. Ali ona nije
imala čak ni snage da kaže - ne. Nešto je slagala. Verovala je da
spašava sebe. Godinu dana kasnije susreo sam je, onda je već videla -
nikada više. Ubijeni tren, istekla je krv bogova i pretvorila se u
otrov. Nikada, shvati, nikada više. Nije bilo u njoj odvažnosti snova.

Reci, da li sam želeo nemoguće? Nemoguće je ostaviti zdelu sočiva, kao
što je rekla jedna od tri, za opasnost, za rizik. Ne avantura,
obrnuto. Koliko ne razumeš! Ono je bila avantura što su one radile sa
mnom. Nekoliko sedmica ljubavi, ali nisu bile sklone za stalnu vezu.
Taj put vodi pravo tamo. Kuda? Znaš dobro. Uopšteno je i glupo ako
neko kaže, žena to ne radi. Da sam je omamio, učinila bi. Ali ja ni za
trenutak nisam varao.

Sva tri događaja su savršeno istovetna. Velika ljubav usred srede koje
iznenada iskrsava da treba birati između života koji sam ja izmislio
za nju, između teškog, opasnog, lepog, ozbiljnog, veselog života, i
drugoga kojim ostali žive. Tri puta se dogodilo isto. Istovetni
sudeonici, istovetna lica, isti prijatelji, iste majke, isti obrti,
novčane stvari, nagovaranja, pisma, tajne poruke, grčavi, strahovi,
ustuci.



ČETRNAESTO PISMO

Znao sam da je mogu videti. Otišao sam i čekao. Posle izvesnog vremena
dolazi. Prilazim, izmenjujemo nekoliko reči, potom moram da begam.
Kada sam već sam, već sam obeućen od radosti, iznenada i bez bilo
kakvog povoda odjednom pomislim na njenu haljinu. Ne promine ni sat, a
ja već saznajem zašto. Kod kuće joj je postavljeno pitanje ili oni,
ili ja. Ako izabere mene, smesta će je zauvek odbaciti. A ona nije
mene odabrala, ali tako da ipak. Htela je da dobije u vremenu, a nije
htela da odustane. Kod kuće su to znali, i da joj se umile, sašivena
joj je skupa, pomodna haljina. Nju je bila obukla. Ono što je dobila
zato što je mene izdala. U toj haljini se susrela sa mnom, i rekla da
kada je bila u haljini koju je dobila zbog ne.

Posle tog dana nisam umeo da se radujem više od godinu dana. Znaš li
šta je to gubitak sposobnosti za radost? Nisam se rastao s njom gorko
ni uvređeno, i nisam se osećao prikraćenim. Koga bogovi vole, njemu
dozvole da umre veselo. Znam šta to znači kako je tiho i smireno i
vedro umrla u meni ljubav. Reci, ko je to ko bi umeo više da načini?
Znam ko sam, i ne poričem, i ne zaboravljam ni za trenutak. Kao što
nisam kukavica, nisam glup, i nisam skroman. Da sam hteo pravu ženu?
Pa nisam je dobio. Nema? Ne znam. Najteže je bilo taj nedostatak
razrešiti neko celovitošću. Ali je uspelo bez rana i tuge, trezveno i
ozbiljno i bez buke.



PETNAESTO PISMO

I gle, iz tih vremena se sačuvalo jedno celo pismo, jer ga nisam
poslao: "Nalazim se u osobenoj situaciji, potpuno lud, jer te ludo
volim. Ali je ova ljubav budna i pametna i zdrava. Ludo budna i ludo
pametna. Dvostruka ludost, odnosno potpuno čisto ludilo. Sada sve
smem. Oslobađam se, nekoliko sedmica i sve stvari su u redu, tako sam
blizu tebe ako se jako ispružim, već dosežem tvoju senku. Do sada je
svaki plan bio fantazija. Počev od prekjuče svaki san se ostvaruje,
primičem se svojoj radosti i svojoj opasnosti. S radošću je u redu,
kažeš, ali šta je opasnost? Haljina na tufne? Da. Koliko čekaju negde
mene? Upravo koliko ja čekam nekoga. Samo ne razumem ako već toliko
čekamo, zašto se ne susrećemo?"

Tada sam verovao sad. Odlazim kod nje i sedam u travu. Da kažem da sam
stigao? Vidi. Da kažem - šta. Šta da kažem? Dobro je ovde biti? I šta
da kaže ona? Pogledam je. Lepa? Ne znam. Uhvatim je za ruku. Ova ruka
mi je poznata od pre rođenja. Ovaj vrat je njen vrat. Uvek je ovakav u
meni bio ovaj vrat. Poznajem njen struk i njeno rame, kao što poznajem
njenu toplotu i miris njenog daha. Takav sam poznavalac u njoj kao
jezik u ustima. Kod kuće sam. Ne ustajem, ni ona, ustajemo. I do sada
sam ovako živeo, ali je stolica pored mene bila prazna, i prazna druga
polovina postelje. Već nema ja. Hodamo, idemo, spavamo, gledamo,
živimo. Ne okreće se nazad. Ništa nije kod kuće zaboravila. Nema
nikome ništa da kaže.

Spavala si naše prve noći i ja sam se na trenutak probudio. Ruke,
noge, kose su nam se doticale. Zagrlila si me oko vrata, tvoje lice na
mom ramenu, šta je trebalo reći ramenu da bi se s licem razumelo? I
reci, da li je ikada postojala žena koju, ako se na drumu susretne s
muškarcem, nije trebalo ubeđivati i kojoj nije trebalo objašnjavati?
Koja zna da nikada, nikada još jednom, kažem, nikada još jednom neće
umeti da izgladi ono što je tada propustila ako govori, ako pita,
ispituje, očekuje nagovor. Nešto je trebalo reći, bar - ne. Zbog
nečega je trebalo da ode kući, zbog mačke ili trake. Neophodan joj je
bio saveznik protiv mene, trebalo je to odati bar čipki. Svejedno je
šta je bilo, novac ili religija, majka ili haljina. I sada veruješ da
je ovako bolje? Veruješ da postoji takav saveznik, traka, očeva kuća,
sveštenik ako ima nešto zbog čega žena krišom žrtvuje muškarca, pa
onda je na dobitku? Veruješ li da nisi sebe izdala? Na koncu sam pisao
da ni jedan naš zagrljaj nije bio potpun. Ti s bolom i očajno pitaš
kako je moguće. Pisala si da si sve odbacila sa sebe i da si htela
biti samo žena, kako je moguće da nisam umeo da ti pružim radost koju
si želela. Odgovaram. Ne umeš da se potpuno prepustiš, jer ne pripadaš
meni. Nisi li proneverila radost već time što se cenkaš? Ali reci,
samo si je meni proneverila? Posle zagrljaja ja sam tužan? Ne zato što
te nisam domašio sasvim, nego i zato što me ti nisi domašila sasvim.
O, ako čovek laže i sebe samog laže. Nisi dala i nisi dobila ništa.
Telo je veoma teško prevariti. Ako govoriš, sve ti poverujem, ali ako
si mi u rukama, onda ono daješ što je u tebi, i što je istina, jer sam
neposredno s tobom. Reci, koliko puta si me izdala počev od tada što
si me već u prvom trenutku izdala? Koliko puta si me prevarila s
haljinama i sveštenicima i čipkama? I još smeš da čekaš celinu? Uvek
si se lepila za nešto, a još očekuješ da se tim zagrljajem zadovoljim?
Propašću, ali ćeš i ti propasti. Shvati, ne zahtevam te ja. Ti si ta
koja posredstvom mene zahtevaš samu sebe. Posrednik sam za tebe samu.
Jedno kroz drugo hrlimo sami u sebe. I ako meni lažeš, prisiljavaš me
da ja lažem sebi. Posredstvom sebe ja sam tebi ti. Nema poricanja,
bekstva, pogađanja, prevare, izdaje da nas ne otruju odmah i
podjednako oboje. Otrov, otrov, otrov propuštenih, ubijenih trenutaka.
Da li će ikada biti drugačije? Da li će biti? Reci!



ŠESNAESTO PISMO

Ne bih umeo više reći da ne dođoše ovi dani. Već je dve sedmice kako
od zore do večeri sedim u šumi, obilazim livade, ili gore na hridinama
ležim nauznak, satima nepokretan u ovoj svetlosti koja je meka kao
kosa, i tako slatka kao zrelo voće.

Bespomoćan sam. Vazduh kao da se sastoji od kristalnih zlatnih zrna i
da svako zrno pod zracima mlakog sunca posebno svetluca nadzemaljskim
blistavilom, pa ipak tako pitomo, bešumno iskri u blagom svetlucanju
da mi se oči klonulo samo do pola smeju da otvore kao što čovek dopola
sklapa oči pred nepodnošljivim.

Bezvetrica. Već danima mirno stoje listovi kestena i jabuke i večno
lelujavog bagrema.

A noći! - Stiže kristalno plamena tama koja je posle sumraka poput
smrti mlade devojke, tako čista, lepa i tužna, i koja je još pitomija,
slađa i zrelija nego dan, i još je punija dubokog, besnenog klonulog
muka, - u kojoj čovek spava samozaboravnom utrnulošću, jer se već
bolnim poljupcem oprostio od nekoga koga je voleo. Noći u kojima tama
blista kao crni dragi kamen.

Još jednom se vraćam.

Pitam: zašto veruješ da tamo gde se javlja jedan bog priroda poremeti
samu sebe, stvari stoje naglavce i sve se drugačije zbiva nego obično?
Kao da su one drugačije od onih koje vidiš na zemlji - bilo da je to
insekt koji mili dole, bilo lakovlata, vitka trava koja se na vetru
zagonetno njiše, bilo drvo koje trijumfalno izgleda kao da će granama
dosegnuti sunce, bilo voda, bilo vazduh, bilo kamen, zemlja, zvezda,
ili bilo svetlost!

Pojava boga nije čudo, kao što nije čudo kad se zametne vetar, na moru
srebrnkasto blago ogledalo vode plaminja tamnom purpurnom bojom poput
vina koje je dobijeno od grozdova boje noći. Ja čudo prezirem, jer
postoji samo jedared, nasuprot pravilu i meri, i nasilje je nad
prirodom. Čudo nije lepo. Lepo je samo ono što je prirodno: večito
pravilo. - I bogovi nisu ovde zbog čuda, i gde god se pojave ne
poremeti se poredak. Oni su kao hladna prozirna čistota u izvoru, kao
težina u kamenu, ustreptalo i meko strujanje u vazduhu, jer su bogovi
stalna mera i večito pravilo u svetu. I tamo gde neki od njih postane
vidljiv, tamo se ostvaruje ovo večito pravilo i mera. Naravno da
postoji, i ovde je. Dolazi tako da čovek poveruje da je ovde i bio,
jer pripada ovamo. Glatko, kao što vetar donosi miris sena s livada,
dolazi sasvim prirodno. Dolazi kao što ja stižem s podnevnim suncem.
Tako.

Pogledaj ovaj grozd, šta ima u njemu što nije prirodno? Pogledaj ovu
nabubrelu bobicu kako svojim slatkim sokom do rasprsnuća napinje
pepeljasto meso tanke bele kože. Pogledaj kako blista na njoj zrak
sunca kao da je srknuo od njenog mošta i da svoju opijenost razigrava
u srebrnim kapima. Svu strast iskričavog i vrelog podnevnog sunca
upila je ova kuglica. Ako je pregrizeš, kaplje iz nje svetlost. Ali
pogledaj bolje u bobice koje gore svetlošću i videćeš užas koji je
taman kao more tamo gde skriva najveće dubine. O, onaj ko iz pogleda
bobice grožđa ne razume tamni zrak, on ne zna šta je to što je u
opojnosti vina crna obeznanjenost, kao da negde iznutra zeva prema
tebi provalija bez obala i neodoljivo te privlači. Ta tama je vrila u
moštu. Ovaj sok je rastopljeno sunce i tečna noć. O, reci, pa postoji
li na svetu takvo čudo kao ovo što je normalno u grozdu? Nema, niti ga
može biti. Jer što u njemu postoji, sve je puna, stvarna istina. Nema
u njoj ništa patvoreno, lažovno, pretvorno, jer u njoj nema čuda,
prirodna je kao dan, noć, svetlost, tama, tako je prirodna i istinita
kao bogovi. Jer šta je drugo božansko do ona istina, stvarnost,
prirodnost, što ne zna za prevaru i nikada ne laže? Biti bog znači
biti tako istinit i tako jednostavan kao što je ovaj grozd. - I da
strast koja je mene progonila nije istinita? I da je bila samo
taština, ili bezumna ludost koja me je kao bič terala kroz život? Ne!
Ne bi bolelo tako! Ne! Ne bi me tako grizlo iznutra! Istina. Istina! I
zbog toga sam patio, jer ja u zamenu za svoju ljubav drugo nisam umeo
da prihvatim. Ne. Radije osama. Nije bilo bića koje ova vatra nije
privlačila i da se nije javljala u njemu žudnja da se živi zajedno s
ovim plamenom koji će ga, ako mu protiv-vatra nije dovoljno jaka,
surovo uništiti kao drevni elemenat kao što munja u svojoj nebeskoj
jari uništava mali plamen koji su ljudi zapalili ispod skupljenog
granja. Svakoga je privlačio, i na koncu su uzmicali oni koju su
stupili u njegovu blizinu, i tada se ispostavljalo da ne mogu da
izdrže. Tako su prošli svi, jadnici. I veruj mi, često je i mene
obuzimalo osećanje slično užasnoj strepnji kada sam video kako moja
žudnja prevazilazi ljudsko i kako je želela da postane predmet veći od
ljudskog i strasnija ljubavna vatra. I sam sam se plašio od nje, i
znao sam ako je ne nađe moja protiv-vatra koja je isto tako žedna mene
kao i ja nje, onda ću ja biti taj koji će sagoreti u njoj. Ali ništa,
ništa od nje ne dam! Neću ugasiti ni jednu jedinu iskru samo zato da
bi joj plamen zgasnuo! Užasno je ovo gorenje! Bezmerno. Jezovito, kada
kida i vlada mnome. Ali je tako divno, veličanstveno i istinito, o da,
tako božansko da ga ne kočim, radije ako zbog njega ovde, među ljudima
već ne budem mogao dalje, onda - šta onda? Izdržao sam. Bez pogodbe,
bez varanja i istinito. Dopola sam u vatri sagoreo. Ali druga moja
polutina živi. Ja sam tečno sunce i već uskoro u meni neće biti senke.
Ali i ja imam svoje provalije, i ja imam svoju noć kao grozd koji se
na čokotu smeje - i u ovim blistavim zlatnim danima, ovde, u
ovojslatkoj, zreloj, mlakoj jeseni ljeska se crni dragi kamen boje
noći, tamno blistava čistota smrti moje osame.



SEDAMNAESTO PISMO

Bez slave, bez uspeha, bez ljubavi, bez prijatelja, bez zajednice.
Eto, to su manjkovi na kojima se u osami moj život mogao da ostvari.
Moja vedrina je izvirala iz ovog mnoštva tuge, moj trijumf iz ovog
mnoštva poraza, moj mir iz mnoštva ovih bitaka i moje znanje iz ove
potpune osame. Mene su se jedino plašili, jedino me voleli, jedino
iskorišćavali, samo sam im bio neophodan. Ali kome sam ikada bio
prijatelj? Isuviše sam jak bio? Smoždili su me divljenjem, čak su me i
hvalili kad ne bi osećali da bih ih zbog toga rastrgao. Pokušali su da
mi laskaju, čak i da prave komplimente, naravno, najčešće samo iza
mojih leđa; čak su se usudili da kažu da sam talentovan. Drznici.
Najčešće sam im ipak bio na teretu. Moje prisustvo je bilo neprijatno
i morali su da se ustručavaju. Želeli su da me poreknu i, o, šta bi
dali da ne postojim! A ja sam među njima znao samo jedno, da se stidim
zbog njih. Kada bih se negde pojavio, svi bi odmah počeli da se
pravdaju. Svako od njih bi nabrajao svoje greške i oporo bi dodao,
prinuda. Laskali su mi i trudili se da zbrišu, ali već s trnom u srcu,
trn su bile moje oči. Govorili su da sam strog, a nisu primećivali da
je to strogost veselosti, laka i iskrena i detinja i sveža, nasmejana
ozbiljnost, ozbiljnost zajedničke igre.

Kako je to čudno što se u čistoti herojskog vazduha ovde na zemlji ne
neguje uzajamna pripadnost. Ovaj vazduh podnosi samo osama. Jednom je
neko rekao kako je osvežavajuće videti decu koja za svoju egzistenciju
ne treba da zahvale činovnicima. Kako bi bilo divno živeti u ljubavi
koja je protiv birokratije, a cveta, i cveta nasuprot svemu što je
ovde otrovano i nisko i glupo i mrgodno i zavidno. Nijedna žena nije
razumela šta je to što nisam hteo, jer nisam hteo. Samo sam se
susretao sa ženom koja je jedino imala osećanje za lepotu, a od
najkrupnijega se plašila. Samo s muškarcem koji je živeo u svetu koji
je činovnik sankcionisao. Da li sam ikada mogao izgovoriti jednu
jedinu slobodnu reč? Da li je bilo ljudi koji su izdržali da im
pogledam pravo u oči? Mnogi su me zbog toga mrzeli, ali čak ni mržnja
nije bila čista vatra, samo otrovno i zagušljivo isparenje.

O svojim prijateljstvima nisam sklon da kažem ni onoliko koliko o
ljubavima. Zadovolji se time ako kažem, prošao sam na isti način. Čak
ne tvrdim da sam manje patio zbog njih. Nešto sam zahtevao od njih što
nisu mogli da mi daju. Iako nisam ja zahtevao, nego prijateljstvo.

Ipak ću nešto ispričati. S jednim sam jednom putovao. Nikada nisam
umeo da razgovaram s njim tako da dotaknem u njemu jezgro
prijateljstva. Verovao sam da će to razrešiti duže zajedništo. Spadao
je među one životinje koje ne dozvoljavaju da se pomiluju. Možda se
plaše. Možda što su slabe. Nepoverljive. Ja sam se mirno prepuštao
svakom pozivu, šćućurio se i čekao da me miluju. Možda zato što se
nisam plašio. I možda zbog toga što sam uvek imao snage za poverenje.
Zbog toga je on uvek morao za jedan takt biti mudriji od svih oko
sebe. Za mene mudrost nije imala nikakvog značaja. Ta ja nisam hteo da
učim i da se ostvarujem i da prestignem i pobedim. Hteo sam nešto
zajedničko, ono zajedničko što jeste prijateljstvo. Živeli smo u jedno
sobi. Soba je samo jedna bila, ali ne zajednička. Jedino noću. Kada je
spavao katkada bih se probudio i premišljao kako sada ume da bude
iskren, zašto je sada među nama sve u redu? Zdravo je disao u drugom
krevetu. U ovim trenucima smo bili duboki prijatelji. Zašto nije umeo
i danju da spava? Zašto je trebalo da bude mudar kao oštar vrisak?
Zašto nije imao poverenja u mene? Boji se? Zašto? Nikada ga nisam
povredio, nikada progonio, nikada mu nisam u sebi zavideo. Ležao sam
budan u drugom krevetu i posmatrao napolju ozvezdanu tamnoplavu dubinu
neba i usnuli čovek bio je moj prijatelj. Ujutru je opet bio ona
životinja koja je govorila sa udaljenosti od deset koraka i spremna na
skok poput ranjene zmije. Tuga mi je bila tako beskrajna da je čak
nisam ni bio svestan. Dotle sam i u ljubavi umeo stići.



OSAMNAESTO PISMO

Čovek počinje da živi otpozadi. I zato završava tamo gde je trebalo da
započne. Posle mnogih suvišnih stvari konačno se približava nečemu i
kada se približi, umire. Ima onih koji se ranije približe, ali ti
ranije i umiru. Ko je radio ikada drugačije? Postojao je jedan narod,
Grci, on je, kažu, dugačiji. Grci u kojima je smišljeno sve ono dobro
što je bilo loše i sve ono lepo što je bilo gnusno i u njima je
pretvoreno u radost sve od čega se ikada patilo. Tako su oni postali
narod sna. Tako to traje dve hiljade godina. Možda je to njih
dostojno? Ni s jednim narodom nije se moglo uraditi to do li s njim.
Niko ne bi mogao podneti da se sve to prosanja u njemu dve hiljade
godina. Kada god bih se mašio Grka, uvek sam hvatao svoj san. A tako
je prolazio svako. Bili su savršen narod, kako bi inače mogli podneti
sve ono veliko koje je drugde bilo maleno? Savršen narod, kao što je
savršeno sve što su nam ostavili. Ali više niko ne zna šta je tu san.
Ni nauka o njima nije ništa drugo do istorija snova čovečanstva, svaki
slog, svako slovo, parče keramike, odlomak kamena svetinja su, jer su
prožeti snom čovečanstva. A ja sam neugasivo žedan stvarnosti.

I ja sam svoje najlepše snove uneo u njih, svaki svoj gubitak dobio
sam u njima i svaku svoju strast odradovao sam u njima. Njihovi bogovi
moji su bogovi, njihova čistota je moja čistota, njihova vedrina je
moja vedrina, vedrina koja strahovito blista, podnevna. Šta je ta
vedrina? Smešak koji je u svakom trenu spreman da lepo umre kad već ne
ume lepo da živi. U smrti se ne može propasti. Ono u čemu čovek
propada jeste sramota. Nisam propao onda kada sam umro, nego kada sam
napustio sakralnu čistotu koja postoji u svakom čoveku.

Odgovaram na ono što si me pitao. Kažeš, možda smatram važnim nešto
preko čega ostali prelaze sasvim prirodno? Kako sam mogao pasti na
samim sitnicama? Ta u svakoj ljubavi se nalaze one rane koje su mene
snašle u svakom prijateljstvu. Jer ako bi svako odbio od sebe ljubav i
prijateljstvo i zajednicu zbog čega i ja, onda ne bi postojalo ništa
drugo do osamljeno biće.

A ja kažem da i nema drugo. Ono što izgleda zajedničko, nije to. I što
razlika između mene i ostalih jeste da sam bolje prošao. Nisam upao u
ono što su oni uradili. Ne! Ja sam se čuvao izdaje koju su drugi
počinili. Ja sam od početka znao kakav će život odatle proizaći. Video
sam da je to samo druga reč za sramotu. Radije sam lepo umro. Ako je
drugima ova vrsta ljubavi i prijateljstva dobra, pa neka žive u njoj
na svoju sramotu. Ispaštaju zbog toga. Vidiš? Kako da ne vidiš. Lažu,
ali na koncu i oni ostaju sami, samo što to ne znaju. Sami i zauvek
sami, poremećeni, spotaknuti, zatrovani, propali. A ja sedim ovde na
kućnom pragu. Sunce je već zašlo. Ulazim, ložim vatru, pripremam
večeru. Potom ću još prolunjati šumom, i oko mene su moji bogovi.



DEVETNAESTO PISMO

Postojao je jedan jedini tren, samo jedan, nigda nepovratni, proigrani
tren, kada nam je u rukama bila mogućnost zasnivanja nove, lepe,
snažne zajednice. Neću da tumačim, ispričaću sve onako kako se zbilo.

Kada sam se upoznao s njim, okolnosti u kojima je živeo bile su
uvredljive i sramne. Bio je okružen ljudima kojima se moglo prići samo
zapušena nosa. Žudnja za građanskim blagostanjem, lagano srozavanje u
komfor, u snobizam i stalno namigivanje prema ostvarenosti. Nešto
bezočno profano i izazovno, uvezena zapadna dovitljivost. Sve je ovde
lažovno, čak i radost. On se nalazio u središtu, sa svojim bonhomme
stajaćom zvezdom, i s nadmoćnom dobronamernošću izvodio je komediju
pred onima koji su osećali da je ovo uzbudljivije i od džeza, jer se
ovde igra s bogovima. Tačno obrnuto od Akademskog vrta. Nedostajalo je
u tome sve što je ozbiljno i čisto i istinito.

Okolina je iščezla. Nas dvojica smo ostali sami, dve lude, kako se
govorilo. Pripremali smo se za ludilo. Znao sam ako uspem da dotaknem
nešto, pobedili smo. Ako se ostvari među nama ono što sam video i
očekivao, stigli smo do uslova ostvarenja nove zajednice. Od nas je
zavisilo. Ako jednom, jedan jedini put uspe da od dva načinimo jedan,
onda se već jedan može načiniti od deset i od sto. Razume se, prva
dvojica ne mogu biti bilo ko. Mogu biti samo dva takva čoveka kakav je
bio on, kakav sam bio ja.

Tada smo otputovali. Radili smo na rukopisu koji - kao i ostali važni
- nikada nije dovršen. Šta je razlika između objavljenih i
neobjavljenih dela? Objavljeno delo se više ne može spaliti. E pa,
bilo je to delo koje se još moglo spaliti. Govorilo je o tome kako je
danas ovde, kod nas mogućnost obnove nemoguća na individualan način,
ali je isto tako nemoguća zajednički i institucionalno. Jedini način
jeste krug malobrojnih, malobrojnih koji su potpunim stapanjem svoga
života stvorili egzistencijalni uslov za zajednicu. I kako smo o tome
govorili, znali smo da od nas zavisi hoće li ili neće uspeti. Sada
mislim da sam možda samo ja znao. On je verovao da jedino od njega
zavisi. Nije umeo da se prepusti. Morao je da izvodi komediju? Nije
razumeo o čemu je reč? Tek posle nekoliko sedmica postao je čudnovato
aktivan i razgovorljiv. Zamislio sam se. Kako je brzo nalazio reči za
nešto što još nije postojalo. Zašto nisam imao hrabrosti da ga
napustim već tada? Kao žene. Verovao sam u njega?

Izostavio me je iz igre. Istupio je u prvi plan. Mogao bih reći da me
je zapostavio. Uvreda? Smejem se takvim pitanjima. Nije o meni reč.
Nije reč o tome da mene zapostavlja, i izigrava da je on glavni i
središte, pomalo čak i mesija.

I prijateljstva imaju medene sedmice. Tiho srastanje u odustajanju,
uzajamno oduševljenje u vrelim danima. Preživeo sam ovu medenu
sedmicu, zanet blizinom njegove ličnosti. Preživeo sam nasuprot tome
što sam znao da najvažnije još nedostaje. Ljubav je zapečaćena u trenu
kada se oboje nauče potpunom samopredavanju. I prijateljstvo. U tom
trenutku prestupa u večnost. Ja sam znao da ovaj trenutak još nije
stigao. Čekao sam kao muž koji oseća da su mu ženu iskvarili i lagano
je treba ponovo povratiti u plodan život.

Vratili smo se kući. Nije umeo da ćuti. Koliko je govorio! Od onoga
što je rekao ništa nije bilo istina. Nismo ostvarili uslov
sjedinjavanja. Ljutnja? Opovrgavanje? Ćutao sam. Sa sve većim
neraspoloženjem i nepoverenjem. Stvorio je privid nove zajednice, onu
koja je od stvarnosti bila najudaljenija. Minula je godina dok se
nisam usudio da otvorim usta, a i tada sasvim tiho. Samo sam se toliko
usudio da postavim znak pitanja kako možda više nismo materijal
pogodan za zajednicu. Nije bila optužba. Ali sam imao smelosti da
označim razlog. Nema zajednice tamo gde neko svoju ličnost samovoljno
pretvara u središte, gde neko glumi, ili laže. A onda se zbilo nešto
neobično. Nije shvatio da je o njemu reč, da više nismo pogodna
materija za zajednicu, i da je on uzrok tome.



DVADESETO PISMO

Imam zbirku zabeležaka koja iznosi mnogo svezaka, koju sam načinio od
svoje lektire. Čitajući ove hartije postaje suvišno da dela ponovo
uzimam u ruke. Srce knjige je ovako sačuvano za mene. Sadržina, citat,
ponekada samo jedan izraz može mi reći zašto sam sve to čitao. Ovih
dana sam našao ovu belešku: "Sudbina stvoritelja jeste da čuva i hrani
žar duha sve dok on toliko ne ojača da može da stvara tela, dok od
njega ne nastane takva generacija koja će svetu doneti veliku slobodu.
Takve znalce da odneguje koji će duboko prezirati da se bave jeftinim
stvarima sve boljeg sveta, i mrze srdito i lažovno pobratimstvo -,
takvu omladinu iz koje uvek izlazi spasitelj koji će otkriti zakone
života večnog prava i onima koji su zabludeli umeće da pokaže zakone."

Dobro se sećam vremena kada sam ovo zapisao, i knjige iz koju sam
prepisao. Sudbina nam je već onda bila rešena, a time je iščezla ona
omladina čiju smo sudbinu mi, kažem, nas dvojica proćerdali. Ko li je
više kriv, onaj koji ubija, ili onaj koji znajući propušta da stvara?
Još uvek isuviše boli, a da bih mogao mirno da govorim. Znam, i ja sam
počinio grešku. Isuviše sam mnogo ćutao. Ali imam jedno opravdanje,
jer se nije moglo govoriti o onome o čemu sam hteo. I moja je vrlina
bila njegova greška. Govorio je. Ne bi to bio nikakav problem, ali šta
je govorio. Čak ni to ne bi bio problem, ali kome je govorio.

Sećam se jednog trena, nekoga ko se sastojao od tri svojstva, od
cinične želje za novcem, od pervetrirane inteligencije i od potuljenog
snobizma, video sam ga kako se ozbiljno, duboko koleba, taj uglađeni i
pametni pajac kulture, dustabanlijski Volter sporedne ulice, koji bi
bio u stanju da za jednu kopejku na glavnom trgu celu noć bez
prestanka četvoronoške laje, video sam ga jedan jedini put da je bio
duboko potresen. Znao je šta hoćemo, a ja sam mu ponovio. Prihvatimo
se čuvanja i održavanja svete vatre. Pogledao me je i u grlu mu je
nešto zastalo. On? pitao je sa strepnjom. Beše to ozbiljan trenutak.
Tada i nisam znao šta se zbiva. Da je okrenuo na šalu, mogao bih biti
miran. Ali nije okrenuo. I njemu je to bilo mnogo. A ja ništa nisam
znao. Tako je trebalo da bude. Bilo je nečega nemogućega u tome za što
sam ja njega odabrao. Bilo je nečega nedostojnog što sam ga uzdigao do
sebe. Zašto smem da kažem da sam ga uzdigao do sebe? Jer da ja nisam
došao, on nikada ne bi imao ni pojma o sudbini na koju sam mu ukazao.
Bio je dovoljno pametan da bi uvideo šta je u tome veliko. Ali ne
dovoljno veliki da to i ostvari.

Dobio sam za to svoju nagradu. Pred javnošću potom on je mene učinio
jednakovrednim sa sobom. Figurirao sam uz njega, uvek uz njega, i
figurirao sam. Razumeš? Kako da ne razumeš. Veoma dobro znaš šta znači
figurirati. Ja sam bio njegov prijatelj, on je mene pripustio sebi,
istina, nisam mu bio potreban, ali me je primio, čak se spustio do
mene. U određenom pogledu to mi je bila istaknutost što sam mogao biti
uz njega, to mi je bila zasluga što je on sebe učinio jednakovrednim
sa mnom. Najpre nisam znao šta to znači. Sve dok nisam primetio da
moju prevlast ne može da podnese, i kako se od toga nije umeo
drugačije da odbrani bar pred svedocima, pred publikom koja mu je uvek
bita toliko važna, mene je po mogućnosti upadljivo uzdizao uz sebe.
Baš tako. Dok potom nisam bio sit uvreda. Zašto još da ostajem?

A sada me možeš pitati zašto mi je bio potreban neko kako bih čuvao
svetu vatru. Kako bih odnegovao takve potomke koji će prezreti lažno
pobratimstvo i stvoriti novu meru? Opraštam ti zbog ovakvog pitanja.
Ne znaš o čemu je reč, ni ne slutiš da bi na bilo kojem mestu u svetu
bio dovoljan jedan čovek, ali ovde je jedan malo. Bešenjei. Zajednica,
Ja i Ti svuda je na svetu prirodni temelj i tlo iz kojega izrastaju
život i sudbina. Jedino kod nas nije. To je ovde najveći zadatak. Ima
nešto u ovoj zemlji što čoveka ovde vezuje, mnogo jače nego zemlja
bilo koga bilo gde, ali ista ta zemlja koja jako vezuje, ona razara
vezu čoveka s čovekom. Ovde nema Ja i Ti. Ovde je svaki čovek sam sa
zemljom.

Knjiga iz koje sam maločas citirao kaže: "Pošto su veliki ljudi
ostvarili novu vezu čoveka i svemira, preostao je samo jedan zadatak,
stvoriti vezu između čoveka i čoveka". Tako se opšti zahtev doba
susreo s onim što je bilo promišljeno pitanje mađarske zemlje. I zato
je bio potreban ne jedan čovek, nego dva. Vezu čoveka i sveta obojica
smo savršeno razrešili. Sada je preostalo samo da razrešimo vezu
čoveka s čovekom. Zbog toga ovde sudbina potomaka, omladine, zajednice
zavisi da li će se naći neko ko će ostvariti mogućnost, meru, kako
rekoh. A nju ne može ostvariti jedan čovek, nego bar dvojica. Ona može
izvirati jedino iz ljubavi ili prijateljstva, jedino iz veze koja to
dvoje stapa u jedan. Nasukao sam se u ljubavi i u prijatljstvu.
Prosudi, zašto.



DVADESET PRVO PISMO

Sada već izgleda da je beznadežna sudbina ove zemlje. Tavori kao
beznačajan sluganski narodić, opljačkan, duhovno srozan, izdan od onih
kojima je poverio svoju sudbinu, razbucan od onih od kojih nije umeo
da se odbrani, zaosatao, okapa kao proleter, s propalim seljacima, s
pokvarenim plemstvom, s lakoumnim građanima, smrvljen će živeti pod
još mnogo težim okolnostima nego u osamnaestom veku, i mnogo duže
vremena nego pod Turcima. Oslobodio se, ali zamah svoje samostalnosti
nije umeo da iskoristi, i nije uspeo da stvori svoju sudbinu. Nije
greška vođa. Bespomoćnost naroda nije uspela da stvori vođu. Na licu
mu se mešaju nezrelo detinjstvo i prestarela starost, još je zelen, a
već usukan. I ovo vreme koje sledi potrajaće sve dok ne nestane svaka
uspomena ovoga vremena. Ništa ga neće moći spasti, ništa, ni novac, ni
vlast, ni duh. Šta sve to može da znači ako je život u klici izumro?
Koga može pozvati za to na odgovornost izvan sebe sama?

Otkuda to znam? Otuda što sin Visina živi u osami. Individualni život
ne može se ostvariti bez zajednice. Ne samo velikog čoveka, već
ničiji. Nemamo pesnika, jer nemamo potrebe za njim, a nikada je nije
ni bilo. Nemamo velikih ljudi, kraljeva, mislilaca. Svi mogu biti
plodni samo u sadašnjici. Sadašnjica? Samo uvek prošlost i uvek
budućnost. Uvek smo se bojali, uvek propuštali, a ubijeni tren, krv
bogova je iscurela i pretvarala se u otrov. Samo sada i ovde i danas.
Nikada, razumeš? Nikada više. Nismo imali u sebi odvažnost snova. Nije
bilo trenutka, i Mađari su se uvek gubili. Svaka sudbina se gubila u
nezajedništvu, gasila se i gušila.

Šta to znači što nema zajednice? Kao čelične kopče nužnosti celinu
sačinjava fakt i stvarnost. Nema procvata, jer nema veličine. Ali
veličine nema zato što nema naroda u kojem bi se ostvarila. Ali zašto
nema naroda? Zašto ovde mora da bude smrvljena svaka sudbina? Jer u
ovoj zemlji nema Ti.

Gde raste ljubav, gde raste prijateljstvo? Gde zajednica? Gde bogovi?
U Ti. Nisam imao prijatelja i ljubavi ne zato što sam mnogo zahtevao,
nego zato što nema ljubavi i nema prijateljstva. Onaj ko je našao,
nije našao ljubav, prijateljstvo, zajednicu, nego obmanu. U tome ne
sudelujem. Nema ovde ostvarene sudbine, samo nemo i očajno stenjanje
koje se stropoštalo samo u sebe, što je naša istorija, svačija
sudbina, maloga i velikoga. Jer onaj ko ovde izgleda kao dobitnik, taj
je varalica. Ne znam gde si, ne znam ko si, ne znam da li jesi, jer
nisi. Gde može da trijumfuje život ako ne u tebi, ljubavi,
prijateljstvo, zajednico? Gde mogu da živim ako ne u tebi?
Ostvarivanje ljudske sudbine bez zajednice nemoguće je, a ovde nema
zajednice.



DVADESET DRUGO PISMO

Evo korena ravnodušnosti. Kažu da je prednost, čak velikodušnost što
su ovde jedan pored druge mogle živeti konfesije i religije i nacije.
To se naziva prednost. To nije strpljenje, nego ravnodušnost. Mađar
nema osećanja prema onome što drugi čini i misli i kazuje i živi. Nije
to velikodušnost, već nikada ne zna šta je Ti. Nikada ovde nije bilo
povezanosti među ljudima. Ovo je zemlja gde se ne zna šta je to skupa
i šta je to zajedno. Uvek su izdavali jedni druge, s osobitom
naklonošću strancima. To je smisao toga što su vekovne vladavine bile
u rukama stranaca. Ko ih je pustio i ko pozvao? Ubeđen sam u to da ako
Turci i nisu pozvani, veoma su se dobro uklopili u nečije računice.
Ali ovde niko nije mogao biti on sam pre svega zato što se sudbina
može ostvariti samo u drugome. Zbog toga ovde niko nije bio on sam.
Zato ovde nije bilo velikog pesnika i velikog mislioca i velikog
kralja. Međutim, ravnodušnost nije krajnji koren. Izvire dublje: iz
toga što nema prijateljstva i nema ljubavi i nema zajednice i nema
naroda - nema Ti.

Zato ovde nema duha sopstvene zemlje, i nema ničega što bi trebalo da
šikne iz zajedničkog. Duh, život, država, zajednica, poezija, zakoni
mogu biti rezultati zajedničkog života naroda, a od tih rezultata žive
potomci, neprekidno ih iznova stvaraju time što njima žive. Niko nije
dospeo na onaj stepen zrelosti da stvori veliko. Ovde se može sazreti
samo na jedan jedini način, onako kao na zvezdi bez atmosfere, ali to
nije život, već izolovanost i izuzetak. Nedostatak Ti čini nemogućim
sve veze, i svaki odnos se sasuši. Zajednička misao je iščezla. Svako
je sam. Pojedini Ja otrguti jedni od drugih, sami se mrve, ravnodušni
prema svakome drugom, u sebi se rastaču, jer nema niko oko njih, jedni
na druge škrguću iz tamnice Ja, a ova škljocanja zuba izviru iz muke
osamljeništva. Svi "sede u Velikoj Seni - živi u smrti" - posebno, bez
povezanosti - "kao hodočasnik skriven u pustinji, napustivši svet,
samo sam sedi - ne znajući šta ga privlači".

A u ovoj zemlji život rešava to ko zaklanja ravnodušnost koja izvire
iz nedostatka Ti, i ko je otkriva. Jer je domovina ona velika i sveta
laž koja sve zaklanja. Jeste, oni su veliki sinovi domovine. Domovina
je važna samo tamo gde nema zajednice, nacija je zastava samo tamo gde
je zaklonjena, pa o naciji ne može biti reči, nema ni domovine, ni
nacije, ni naroda. To je velika obmana, u kojoj treba sudelovati,
inače bi postali svesni naše osamljenosti. I šta bi onda bilo? Šta bi
bilo ako bi se probudili da smo bez domovine i bez naroda i bez
nacije. Ono što izgleda zajedničko, to je poplava velikih fraza
nastala iz poricanja nedostatka zajednice. Premostiti je treba na taj
način ako je već nema, neka bude bar njen privid. Jedino se u
zajedenici može živeti, i ako je nema, iznad ravnodušnosti treba
nalagati naciju i narod i domovinu.

To je značenje duha ovde; književnosti, umetnosti. Zbog toga postoji
značaj samo domovine, zajedničke obmane, u čemu se svi slažu da
postoji, jer je nema. Zato je tako strašno važna čast nacije i ljubav
prema domovini, s čime se uvek može izaći i recitovati, to je ono što
još može da bude zaborav.



DVADESET TREĆE PISMO

Prekinuo sam. Sišao sam u baštu i okopao kukuruz. Usput sam pokupio
opale jabuke, i nekolike pojeo. U zeleni se opet razmnožio bagrem,
krčim ga. U jendeku raste hmeljka. Otkinuo sam struk i ispleo venac.
Kako bi dobro pristajao na glavu neka žene koja gore u kući posluje,
povremeno proviri da vidi šta radim, kao što se i ja povremeno
oglasim: šta je? Treba li šta? Ona bi rekla da ne treba. I bilo bi
lepo, jer sam joj čuo glas. Nema. Niko, niko.

Uzimam pušku i odlazim u šumu. Sunce je već na zaklonu, fazani u ovo
doba dolaze na izvor. Tiho koračam po zimzelenom bršljanu i suvom
lišću. Šipak je već sasvim crven, trnjina plava. Čujem kako lagani
vatar zanjiše drveće, i pada orah ili kesten. Berem struk bršljana i
splićem venac. U međuvremenu prnu dva fazana. Neka lete. Hmeljka i
bršljan - žena i muškarac, hmeljka koja vri i fermentuje, nabrekla, za
hleb, svaki njen rod je poput narogušene kvočke, sasvim ženski venac,
venac majke zemlje. A bršljan je ukrotitelj tigrova Dionis. Gore iznad
izvora nalazi se litica, tu postavljam dva venca jedan pored drugoga.
I u tom trenutku se smirujem. Bogovi su primili moju nesvesnu žrtvu i
ugasili u meni uzburkanu strast. Opet sam mogao da sednem pred izvor i
da pogledam dole na ravnici, bez gorčine, udaljene svetiljke. Najviše
je ako mogu da ćutim. I ako se uz to još i smešim, postao sam kao
grožđe.

Silazim, od nekoliko grozdova cedim mošt, i ispijam. Zatim sednem na
stepenice ispred trema, i ne radim ništa. To mi je najomiljenije
zanimanje. Čak i ne mislim. Nemam o čemu. Ono što sam mogao već sam
jednom promislio. Čuju se noćni šumovi šume, ptice i zečevi se
vrpoplje po svojim gnezdima i logama. Ponekad tihi pijuk ili prasak
grančice. Možda se muva jež. Šišmiši prohuje kroz sumrak, šaraju poput
tamnih iskri. Noćni leptiri. I cvrčci. Kakva tišina. Ranije sam preveo
Sapfinu strofu od četiri stiha:

Mesec je skliznuo s neba,
Slede ga već i zvezde.
Protiču sati. Ponoć je.
A ja, oh - spavam sama.


DVADESET ČETVRTO PISMO

Ne nalaziš ti da je svet težak, svet smatra tebe teškim. I kao što sam
se ja ovde u svom životu ovenčanom hmeljkom i bršljanom mogao da
ostvarim, možda je meni uspelo, možda jedan jedini put; nikada drugome
nije uspelo, neće ni uspeti. Iz sebe sama živeo sam ženu, prijatelja,
zajednicu, istinski narod, iz veselosti, iz jednostavnosti. Ja ih
čuvam, da, bogove, ja sam ih doveo ovamo, i ja sam ih naselio na ovu
zemlju. Bogove dovode mislioci i pesnici i proroci i kraljevi, sinovi
Visina koji su i sami bogovi. Kavim je životom živeo narod vidi se po
tome kakve je proroke imao, ko su bili u njegovim očima veliki,
najveći.

Najveći? Kod nas je umesto bogova doneo menicu, banku, konjske trke i
kasinu. Ali onome što sam ja načinio, neće biti produžetka. Isto onako
neće kao što o tome niko ništa ne zna. A i kada bi znali, šta bi od
toga razumeli? Ja sam osamljena luda, ovde među brdima, gorim na vatri
svoje specifične megalomanije. Oholost je kako govorim? Onima koji su
samo ljudi, sklon sam da najviše oprostim. Što mi je neko bliži, sve
manje, sebi ništa.

Nisam mogao da izdržim bez Ti tamo dole, tamo u bezdomovinskoj
slaganoj domovini, u narodu nakićenom u narod, u bezljubavi i
bezprijateljstvu, i došao sam ovamo sa svojom bezdomnom Ti-žeđi, i
sagradio sam novi svet. Ne mogu da živim u osami, zato sam morao da
napustim svet gde je svako samo Ja.

Možda ćeš još razumeti.



DVADESET PETO PISMO

Upravo sam se vratio s Tarimenom s pijace. Dobro smo bili natovareni
obojica. Skinuo sam s njega tovar i pustio ga. Toliko se umorio da
neće da jede, legao je ispod žbuna i drema. Ja se ispod oraha
zabavljam ovim pismom. Danas ne kuvam, od juče mi je ostalo jela, i na
dobroj hladnoći je u pordumu.

Dok sam koračao za magarcem dole i gore, palo mi je na um ono što sam
već davno mislio, možda kao dvadesetogodišnjak, o mađarskom jeziku.
Premišljao sam o tome zato je teško prevoditi s mađarskog na evropske
jezike? Nisam mislio na velike jezike kao francuski, engleski ili
španski. Ti jezici su stvaralački i živi jezici, s takvim obiljem
naviru odnekuda da se drugi jezici s njima baš i ne mogu upoređivati.
Stvaralački duh i jezik se ne mogu odvojiti jedno od drugoga. Reč
stvara duh, a duh reč. I ovi jezici su, upoređeni s nama, duboki kao
okean, i ključaju kao vulkan. Misao, forma, kultura, duh neposredno
izviru iz njih. A mađarski na ovim jezicima najčešće zvuči kao
nerazumljiva buka na plemenitom instrumentu. Naš jezik retko ima
perspektive, ne ume da se zažari, ne ume da lebdi. Kako bi se mađarski
mogao prevesti na ove jezike, na ove plamene i poletne i raspevane
jezike? Ali mađarski loše zvuči čak i na jeziku nekog malog naroda,
kao u norveškom ili srpskom. Stepen života jezika je onakav kao
naroda. Tako sam shvatio siromaštvo našega jezika ne u formi i
zvučanju, nego u stvaralačkoj snazi. Često sam imao osećanje da
govorim mrtvim jezikom. Jezik s drugog sveta. Nekog izumrlog naroda
koji više nigde ne postoji, ili postoji ovde samo zbog čudne nemoći,
jer ne stvara ništa zbog čega bi vredelo čuvati ovaj jezik. Naši
spomeni su stari samo četristo godina, ali je jezik za tih četiri
stotine godina na očigled postao siromašniji. I tada sam pomislio,
siromaštvo nije što se mađarski ne može prevesti na strani, nego što
se strani ne može prevesti na mađarski. Verovao sam tada da se
mađarski ne može misliti, osećati, pevati, mađarski nije most između
Ja i Ti. Na mađarskom se čak ne može ni sanjati. Zašto?



DVADESET ŠESTO PISMO

Hteo sam još da govorim o izgubljenom mitu Mađara. O izgubljenom
mađarskom heroju, o junačkom spevu, o izgubljenom mađarskom junačkom
dobu, o svemu onome za što ne znamo ni da li je postojalo ili nije, i
kada je izgubljeno, zbog koga i zašto. Treba li još o tome govoriti?
Da li je ovde ikada bilo junaka i junaštva? Da li je ovde bilo junaka
za kojima su kucala sva srca? Da li su negda ovde činjana velika dela,
sem uzajamnog nabijanja na kolac i oslepljivanja? Da li je ovde
postojao mit za koji se nije ispostavilo da ga je drugi narod sanjao
za sebe i kod nas je samo postao kao religija, oblik vladavine, odeća,
pronalazak, umetnost i novac. Zašto?

Postoji jedan mit, njegov pravi smisao, pak, nije dobro razlagati. A
sve u svemu to je ovoliko: zemlju su osvojili Huni, Atila je umro i za
nekoliko godina veliko carstvo se raspalo. Niko ne zna ko su bili
Huni, ali su Mađari osećali da su im srodnici. Odgonetka mita: na
ovome mestu gde mi jesmo, teško je živeti. Ova zemlja vukla je bar na
pet strana. I Mađari su je samo tristo godina održali ujedno.
Prekodunavlje gleda na dugu stranu od Erdelja, od Felvideka, Alfelda.
Kao da i ne spadaju zajedno. Teško je ovde održati državu. Nikada ovde
nije bilo jedne države, uvek bar četiri. Čak ni Rim nije mogao da
osvoji sve. A i sam narod naginje rasturanju. Zašto?

Vojni pohodi, Turci, osvajanje, strana vladavina, verski ratovi,
unutarnji razdor, stranci naviru s juga, sa severa, sa zapada, mrcvare
jedni druge i one koje ovde zateknu. Zašto?

Jednom je ovde boravio stranac koji je rekao da je ova država
calkgwni. Zavetrina, mlakost. Ako čovek dođe sa severa, sunce je
sjajno, ako s juga, ono je nejasno, nalazi se na sredini između juga i
severa. Ima neke mile i mirne čari u tome što se u ovoj polusvetlosti
zelene krošnje drveća i talasaju blagi bregovi, voda sneno blista, a u
vazduhu se uvek belasa pramen magle, kao da smo u predvorju drugoga
sveta. Čoveku se u ovoj halkionskoj polusvetloj, tihoj zemlji bez
vetra pridrema i spava opušteno. Ovde se ne može sasvim razbuditi. Ovo
je mesto osame. Iz trstika provire ledene ptice i na glatkoj vodi
jezera, kao na staklu, svetli žuto sunce. Ovo je zemlja usnulih,
poluživih, gde se ljudi i ne bude iz sna, i tako umiru. Zašto?

Sve je to u vezi: zemlja smrti, bezvetrica, polutama, bez zajednice,
mrtvi jezik, bez događaja, ravnodušnost. Zbog toga istinski glasovi
ovde nisu oni koji bude iz nazrelog lebdenja život-smrt, nego oni koji
stenju kao sablasti. Istinski glasovi su oni koji se stapaju s ovom
polutamom i hoće da poverujemo da postoji sve to čega nema, domovina,
istorija, junak, vernost, život. Da zaboravimo gde čovek ovde živi. U
stvarnosti ovde svako ko je nje svestan, smesta bi trebalo da umre,
kao što je umro onaj ko je to znao. Mađarska opijenost jeste kada se
iščupa iz ove stvarnosti-fatamorgane i za trenutak poveruje da ono što
živi ipak je samo život: postoje prijatelji, braća, domovina, zemlja,
zajednica, narod. Kada ume da zaboravi kako u predvorju podzemnog
sveta i u svojoj rastočenosti rastopljen spava. Istupio je iz njega i
za trenutak može da poveruje da postoji Ti, postoji drugo, postoji
svet, postoji zajedničko. Mađarska opijenost uvek je zanos osamljenog
čoveka - onoga koji sam sedi za stolom, kao Bešenjei, "živ u smrti".
Poveruje da ovde postoji zajedničko i skupa, da postoji ono čega nema
i nikada ga nije ni bilo, a neće ni biti. Zaboravio je sebe i otuda
sada već zna da mu ne može pomoći niko i ništa. To je druga strana
ravnodušnosti, divlji skok u sve ono što izgleda zajedničko, opšta
stvar, opšte i opšte, uvek opšte, ovo je zanos ovde, koji nagoni na
zaborav da se postoji. I obara svakoga ko se usudi da kaže istinu.
Svejedno. Opije se i Ciga mu cvileći na uvo svira. Zašto?



DVADESET SEDMO PISMO

Možda sada već razumeš zašto sam govorio o opasnosti osame. Lako je
tamo dole. S kakvom se stvarnošću tamo čovek boči? Stotina nema takvu
težinu kao ovde jedan. Teško se u ovim mislima ne slomiti. I sem
Bešenjeija ima dovoljno primera. Ako stignem samo dovde, i mene bi
čekala takva sudbina, ludilo ili oboljenje srca. Jer je ovo još sve
sama provalija i tama i pobuna. Ali sam ja pošao dalje. Na sve sam
rekao: da. Odnosno da. Otkuda ovde ravnodušnost? Zašto nema zajednice?
Zašto ne živi moj Ti? Zašto ovde živi u laži svako ko želi ljubav ili
prijateljstvo? Otkud polutama i bezvetrica? Zašto? Ova zemlja nema
bogova. Zato narod nema bogova, zato je bez domovine, bez zajednice,
zato se ovde ne blista sunce bogova, ne struji vazduh, nema junaka,
nema sudbine, oštrice, sam, posebno, mrtav je jezik, sam u sebi
razbucan -, zato je ovo predvorje Hada, mesto razorenih veza, mesto
koje je ispalo izvan sveta: bezbožnička zemlja.

Osobina mesta pripada narodu: narod pripada mestu i mesto narodu. Zbog
toga ovde nema mita, nema velikog čoveka, pesnika i mislioca. Šta je
to nešto što se naziva velikim? Biti veliki znači dovesti bogove.
Veliki čovek je ????????. A ovde niko nije mogao biti veliki. Ovde ne
nastavaju bogovi? Kako je moguće? Ta hiljadu godina ovde je hrišćanin.
Ne. Hrišćanstvo je dospelo ovde kao institucija, ne kao religija. Bilo
je politika koja duboko i tamno bezverje Mađara nije ni dotakla čak ni
danas. To ne isključuje spoljašnjosti. Naprotiv. Precizna spoljašnjost
je uvek sumnjiva, naročito tamo gde sve zavisi od spoljašnjosti. Ta
cela uzajamna pripadnost po spoljašnjosti je ovde puki privid, svako
živi razdrešen od drugoga, samozavaravanje, očaj, jedna vrsta
poremećenosti, samozaboravna opijenost da postoji ono čega nema.

Narode ne stvaraju kraljevi, nego pesnici i mislioci, i stvaraju ih
tako što im dovode bogove. Jedan narod ne započinje da živi u
zajednici i u uzajamnoj pripadnosti onda kada nastupi osvajač, nego
kada se oglasi pesnik. Verešmarti je to znao kada je stvorio Hadura.
Ali to je bio bog prošlosti, zakasnio je hiljadu godina, i nije mogao
da ostane živ, ma koliko da je bio lep. Nama su danas neophodni
drugačiji bogovi, nismo više lutalački konjanički narod, nego ovde
stanujemo, odnosno ovde bismo stanovali ako bismo negde stanovali. Na
ovoj usnuloj zemlji s bezvetricom i polutamom stanuje bezbožni narod,
posvećen od svetskih sila, zato ovde svako živi posebno i sam, i
drugoga ne razume, zato mu je jezik tup, i zato ga razbucaju susedi i
avanturistički osvajači, bilo odakle da stižu. Samo da je bar
prokletstvo, kao što je verovalo nekoliko ushićenika u 16. veku. Bar
da ovuda hodaju krvave senke Erinija - ali čak ni one.

Kakva tišina, kakav spokoj! Koliko hiljada godina već kako se ništa
dogodilo nije?



DVADESET OSMO PISMO

Uvek si sumnjao kako mogu u svojoj osami da živim bez gorčine. E pa,
mogu li biti još gorak u posedovanju znanja? Mogu li se buniti? Može
li me još nešto boleti? Postoji jedan stepen znanja koji je etarski,
možeš mu se rugati, slomiti se o njega, besneti zbog njega,
proklinjati ga, a znanje ni da mrdne, i smeši se. Kao nebo. Najveće
istine su lake i proste i čiste i uvek se smeše. I svestan ovakve
istine iz čoveka iščili svaka tuga, zavist, bol, osveta i gorčina. Ne
može se više do videti. I ako čovek sve vidi, postaje vedar. Ovo je
vedrina svevideće osame za koju sam sazreo.

Nisam izrekao mnogo više od onoga što sam kao dvadesetogodišnjak
mislio kada sam se pripremao na put u Englesku kako bih mogao da
namirim svoju herostratsku strast. Ali nisam otišao. Zato nisam. Već i
tada sam znao ovo, ako i ne ovako razuđeno. I zato ne marim što ne
živim na obali mora, što sam toliko želeo, ne živim tamo u svetlosti,
pod vladavinom Posejdona i Apolona i Dionisa, nego ovde, u ovom
halkionskom predelu. Takav je narod koji nema bogova. Moj život je
minuo u tome da ih pronađem i dovedem. Uspelo? Takve stvari čovek ne
može znati. Ne mogu sebe da pogledam spolja. A i neću. Moje je mesto
ovde u meni, ne znam šta sam učinio za druge, samo šta sam učinio za
sebe. Nisam nikoga dobio, ni ljubav, ni prijateljstvo. Delo mi se
izgubilo. Ali imam osamu i vedrinu, i za sebe sam se ostvario. Moji
bogovi su bezimeni moćnici, tako su veliki da im je svako ime tesno,
još su veoma novi i snažni. Doveo sam ih, nikome nisu bili potrebni,
pa ja živim s njima. Da li je time usledio preokret u životu zemlje?
Ne znam. Ja sam sin visina, i donosilac bogova. Ostalo nije moja
stvar.



DVADESET DEVETO PISMO

Već cele sedmice ništa drugo ne radim nego berem. Jabuke, kruške,
šljive, orahe, kestene, grožđe, vadim krompir, repu. Ostava je
prepuna. Žabe uveče jako krekeću, znak da će kiša. Dani su se osetno
skratili, kada uveče sednem na prag, treba da prigrnem kaput. I šuma
je sve proređenija i tiša. Boje sumraka su već žute i zelene, ne
zlatno-crvene kao još pre nedelju dana. Krećem na duge šetnje s druge
strane planine, po ceo dan sam odsutan, a ponekad se vraćam natovaren
pečurkama. Pečene pečurke s mladim vinom, treba li bolja večera? Tako
odigravam vreme. Sledeći put više.